PRAKTICIRANJE UNUTARNJE MOLITVE PREMA SV. TEREZIJI
Kontemplativni život svete Terezije od Djeteta Isusa opisali smo u njegovim širokim obrisima. Ostaje jedno pitanje koje zaslužuje posebnu pozornost zbog svoje važnosti: to je unutarnja molitva kako ju je Terezija zamišljala. Budući da ju je Bog izabrao za putokaz dušama, pogledajmo kako je nju prakticirala, jer je općepoznato da je unutarnja molitva jedno od glavnih sredstava za napredak u duhovnom životu. Terezija ju je nazvala polugom kojom moramo podići svijet i “peć koja bi sve trebala raspaliti vatrom ljubavi”.
Nažalost, Terezija nam nije ostavila tekst u kojem izlaže svoje cjelovito učenje o toj temi. Moramo prikupiti njezine elemente iz raštrkanih odlomaka u kojima Svetica aludira na svoju unutarnju molitvu. No, čak i tada moramo biti oprezni da ih pravilno protumačimo, jer budući da su to bili usputni izrazi, oni mogu podleći pogrešnoj interpretaciji. Posebno moramo imati na umu osobnost Terezije, kao i posebna raspoloženja njezine duše kad je to napisala.
Jedna stvar koju se treba zapamtiti od početka je da je Terezija bila po prirodi, a kasnije i po milosti, istinski kontemplativna duša. Čak se i u nježnim godinama oduševljavala ljepotom prirode koja joj je pomagala da svoj um uzdigne Bogu; zatvarala se u kut svoje sobe “da misli”; tijekom mise imala je tendenciju da bude zaokupljena motrenjem, umjesto da slijedi tekst misala. Pod vodstvom Duha Svetoga prakticirala je onu vrstu molitve koju je sveta Terezija Avilska definirala kao “prijateljski odnos u kojem razgovaramo s Onim, za Koga znamo da nas ljubi”. Budući da isprva nije shvatila da se bavi istinskom unutarnjom molitvom, potražila je savjet bez da je odmah dobila praktičnu pomoć.
Kad su je počele pogađati duhovna suhoća i tama, pribjegla je knjigama, s nadom da će dobiti svjetlost i izvući neke osjećaje ljubavi; “pokušala se također razbuditi pomoću misli o ljubavi”; ali, osim Evanđelja, koje ju je trajno poučavaloi, knjige joj nisu bile od pomoći.
Čini se da se Terezija nikada nije koristila nekom određenom metodom ili da je vježbala unutarnju molitvu pomoću “razmišljanja”. Ponekad je rekla da je “razmatrala”, ali ovaj izraz prije znači promišljeno čitanje nego istinsku molitvu razmatranja u kojoj se koristi svojevrsno prosuđivanje. Pogotovo na početku, bila je “okupirana razmišljanjem i ljubavlju”. Mislila je na Boga, na Isusa i Njihovu beskrajnu ljubav. Razmišljala je o nebu i blaženstvu koje nam Bog sprema. Mislila je na duše koje treba spasiti. I ljubila je! Ljubila je svim srcem i davala se bez rezerve. Bila je raspoloživa da se u svemu zaboravi, da učini sve kako bi udovoljila Bogu i spasila duše. Ali vrlo se rano ta molitva pretvorila u kontemplaciju; njezina unutarnja molitva nadahnuta je načelima Maloga Puta. To se nastavilo sve do vremena kad je bila uronjena u tamu i duhovnu suhoću; a opet, ljubav joj se cijelo vrijeme budila u dnu srca.
Smijemo li iz takvih činjenica zaključiti da nas je Terezija oslobodila različitih metoda unutarnje molitve, a njena kanonizacija zapečatila njihovu propast? Naše je mišljenje da takav zaključak nije opravdan. Terezija nikada nije rekla niti napisala bilo što što bi izražavalo neodobravanje takvih metoda ili njezinu želju da nas oslobodi njihove upotrebe. Znamo čak i da je tražila informacije o metodama unutarnje molitve. Znala je da su njezini karmelski prethodnici podučavali metodu prakticiranja unutarnje molitve.
Istina je, međutim, da bi se protivila složenim metodama, ali ne mislimo da bi odbacila sve metode, pogotovo kad bi se utvrdilo da je određena metoda korisna za određenu dušu. Stoga ne bismo trebali savjetovati nikome da odbaci sve metode ili da zanemari sve metode na početku duhovnog života pod izgovorom oponašanja Terezije. Nisu sve duše posjedovale intelektualna raspoloženja Terezije. One nisu, poput nje, bile od djetinjstva obdarene posebnim božanskim milostima. Općenito, one trebaju biti uvedene u unutarnju molitvu, jer se ona ne sastoji samo u tome da Bogu kažemo da Ga ljubimo. Unutarnja molitva treba animirati naše ponašanje: na početku duhovnog života trebala bi nas uputiti, rasplamsati našu volju, učiniti da se potpuno odvojimo od stvorenja i od sebe i potaknuti nas da se u potpunosti predamo Bogu. To tada zahtijeva razmišljanje i odluke. Međutim, unutarnja molitva nije rad mozga; to nije rad intelekta. Ostaje odnos s Bogom. Kako napredujemo, naša će molitva postajati jednostavnija, afektivnija; i konačno možemo doći do molitve koja nalikuje Terezijinoj, u kojoj prevladava kontemplacija.
Onima koji su neprijatelji svih metoda drago je što se mogu pozivati na odlomak u kojem nam Terezija kaže: “Što se mene tiče, molitva je uzdizanje srca. To je jednostavan pogled prema nebu, vapaj zahvalnosti i ljubavi usred kušnji, kao i radosti. Napokon, to je nešto veliko, nešto nadnaravno što širi dušu i sjedinjuje je s Isusom”. Očito je da moramo samo pročitati kontekst ovih riječi da bismo shvatili da u ovom odlomku Terezija govori o molitvi općenito, a ne o unutarnjoj molitvi kako je se redovito naziva.