DA LI JE TEREZIJA POSTIGLA PREOBRAŽAJNO SJEDINJENJE? (2)
Sv. Terezija je zabilježila da ju je, od dana prikazanja milosrdnoj Ljubavi, ljubav okruživala i prožimala, obnavljala i pročišćivala u svakom trenutku, ne ostavljajući u njoj ni traga grijehu. I unatoč oštrini boli, „njezin je mir srca ostao cjelovit, a njezino predanje Bogu potpuno“. Toliko je veliko bilo to predanje da više nije željela patiti, niti umrijeti, pa čak ni otići u nebo. Volja Božja i gorljiva želja da Ga ljubimo bile su joj jedine težnje. Štoviše, patnja joj je postala toliko slatka da više nije patila, već je osjećala da je najsretnije stvorenje. Rekla je da je iz iskustva znala da je Božje kraljevstvo u nama i da sam Isus, skriven u dnu njezinog srca, djeluje u njoj na tajanstven način.
Napokon, hrabro je potvrdila da nijedna pohvala koja joj je bila udijeljena nije mogla u njoj proizvesti čak ni sjenu taštine; da je tada shvatila što se podrazumijeva pod poniznošću srca i znala da je mala svetica. “Bog”, kaže sveti Ivan od Križa, “otkriva dušama koje su dostigle savršenu ljubav i koje će uskoro ući u Njegovo kraljevstvo, kako su lijepe i čini ih svjesnima milosti i kreposti koje im je udijelio. Jer u takvim se dušama sve pretvara u ljubav i zahvalnost i više ih ne pokreću preuzetost i taština; niti u njima više postoji kvasac koji bi mogao pokvariti cijelu masu”. Čini se da sve ovo nedvojbeno dokazuje da je Terezija dostigla vrhunac mističnog stanja.
Neki su se tome usprotivili da je Terezija bila podvrgnuta kušnjama protiv svoje nade i svoje vjere čak do svoje smrti. Te kušnje, oni tvrde, su pasivno pročišćavanje i stoga je nespojivo s preobražavajućim sjedinjenjem. Jer sveta Terezija Avilska kaže da je duša koja je u tom stanju u miru i više ne prolazi unutarnje kušnje.
Primijetimo prije svega da sveta Terezija Avilska nije toliko kategorična kako bi se u početku to moglo učiniti, u pogledu nespojivosti duhovnog braka i unutarnjih patnji. Ako u tekstu koji smo citirali, Terezija Avilska kaže da takve patnje više nisu spojive sa stanjem duše u tom uzvišenom stanju, ona na drugom mjestu piše da duša “gotovo” nikada ne trpi suhoću ili unutarnje kušnje u ovom stanju, tako da je duša “gotovo uvijek u mirovanju”. I dodaje da će oni koji su postigli ovo stanje možda još morati “da se bore protiv otrovnih zvijeri koje se zajedno ujedinjuju protiv i da takve osobe ponekad čine i lake grijehe iako su to grijesi slabosti (ne vlastitom voljom). Također potvrđuje da Bog ne daje tu milost da nas ispuni oduševljenjem već da nas ojača tako slabe i omogući da podnesemo mnogo patnje. I navodi primjer Blažene Djevice i Svetoga Pavla.
Sveti Ivan od Križa također kaže da, premda duše u stanju preobražajnog sjedinjenja redovito više ne pate, postoje izuzeci i Bog može dopustiti da duša pati, da joj omogući da više zaslužuje i da se zapaljuje ljubavlju. Bog je izabrao postupiti na taj način u slučaju svoje blažene Majke i svetoga Pavla.
Iz toga slijedi da ako je kušnja vjere ili ispitivanja osjetila znak pročišćenja, to ne znači nužno da oni dokazuju prisutnost pasivnog čišćenja. Znamo zašto je sveta Terezija od Djeteta Isusa nastavila trpjeti kušnje svoje vjere, nakon što je postigla sjedinjenje. Ona nam je sama rekla razlog; te kušnje su imale apostolsku svrhu. Bilo je to davanje zadovoljštine za grijehe koji su počinjeni protiv vjere i bilo je providonosno sredstvo za obraćenje nevjernika. Zbog toga, upravo u trenutku kad je Tereziji bilo teško shvatiti da mogu postojati nepobožni ljudi koji odbijaju vjerovati, počelo ju je mučiti iskušenje vjere. Poučena od Boga, prikazivala je svoje patnje kako bi ti nevjernici dobili svjetlo vjere.
Također vjerujemo da postoji još jedno objašnjenje njezinih patnji. Kad se 4. lipnja 1897. Terezija oprostila od vlastitih sestara, poželjela je spriječiti tugu koju bi mogle one osjetiti kad bi je vidjele kako umire usred patnji i bez ikakvih znakova sreće. Tako ih je podsjetila kako je sam Isus umro: U trenutku kad je izdahnuo, Isus je dao svome Ocu najveći mogući dokaz ljubavi. Stoga je s Njim bio više nego ikad sjedinjen, a opet je Njegova tjeskoba bila tolika da je povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si Me ostavio?” Budući da je najvjerojatnije Bog nadahnuo Terezijinu želju da reproducira Kristovu smrt, čini li se ishitrenim držati da nastavljajući trpjeti kušnju svoje vjere čak i usred preobražavajućeg sjedinjenja i do posljednjeg daha, da li je ona zapravo oponašala božanskog Spasitelja?
Stoga se čini da je Terezija postigla vrh mističnog stanja. Njezina je duša podnijela čišćenja i stekla kreposti koje su potrebne za to stanje, a plodovi koje takvo preobražavajuće sjedinjenje daje očito su se očitovali na njoj. Stoga kušnje njezine vjere, koje su trajale do kraja njezina života, nikako ne proturječi tom zaključku.
Imajmo na umu da je Terezija postala velika svetica. Bila joj je darovana ljubavna rana, milost koja se, prema svetom Ivanu od Križa, rijetko daje dušama. Ona je izabrana da podučava duše jednostavnom načinu svetosti. Kako bismo onda mogli smatrati mogućim da ona sama nije spoznala svetost u njenom savršenstvu? Štoviše, kada je naša Svetica željela okarakterizirati određeno stanje svoje duše u vrijeme dok je dovršavala svoj prvi rukopis (siječanj 1896.), posudila je od mističnog naučitelja, sv. Ivana od Križa, stihove Duhovnog spjeva u kojima on opisuje život duše koja se preobrazila u svoju dvojaku fazu: fazu u kojoj duša uživa visoke prijenose ljubavi i uobičajenu fazu u kojoj je sav život ljubav i kada sve sposobnosti duše djeluju isključivo za Boga pod poticajem Duha Svetoga.