UNUTARNJA MOLITVA I DUHOVNO VODSTVO
Tereziji su rekli da prakticiranje duhovnog djetinjstva dovodi do vrha Ljubavi: “Osjećam da ako bih mogla pronaći dušu koja je slabija, beznačajnija od moje, Ti (moj Bog) želio bi je obasipati još većim milostima, kad bi se ta duša prepustila Tvojoj beskrajnoj milosti s potpunim povjerenjem. Kad bi sve duše koje su slabe i nesavršene mogle osjetiti ono što osjeća Tvoja mala Terezija, najneznačajnija od duša, ne bi niti jedna očajavala dosegnuvši vrh planine Ljubavi”.
Takva vrsta spoznaja sve više su je uvjeravala da je njezin Put ispravan i istinit. Onome tko ju je pitao tko ju je naučio toj nauci, odgovorila je: “Isus sam! Nijedna knjiga, nijedan teolog me nije naučio ovom Putu, a ja ipak u dubini svog srca osjećam da posjedujem istinu”. Napokon, to svjetlo i “osjećaj” dalo joj je uvjerenje da daje pravo usmjerenje svojim novakinjama: “Osjećam”, rekla im je, “da kad vam govorim ove stvari, ne varam se i da Isus govori kroz moja usta”.
Ta su svjetla i “osjećaji” tada plodovi ljubavi; oni su nešto što se prihvaća srcem; jer kad se duša u potpunosti preda Bogu, On je privuče i sjedini sa Sobom u ljubavi i Duhu Svetom. On Sam joj se objavljuje i duša Ga raduje darom mudrosti. Ovo ljubavno iskustvo stvara u duši novo znanje o Bogu i Njegovim božanskim tajnama, živu i instinktivnu ljubav. Ne postoje različiti i posebni koncepti koji mogu izraziti tu vrstu ljubavi. Ona je tamna, a ipak nadilazi pojedinačno znanje i daje praktičnu sigurnost. O toj spoznaji sveti Ivan od Križa govori u Pjesmi koju objašnjava u svome djelu Uspon na goru Karmel:
“Sred mrkle noći jedne…
Ni vođ ni luč ne bješe,
van plam u srcu što ga ljubav kreše.
Bi luč mi ta vodilja
Bolja no svjetlo sunčanoga dana
U kraj gdje uzor milja
Jedini, svog dragana
Izgledah « željno », drugome neznana.
Upravo ovaj odlomak Terezija citira kako bi ukazala na prirodu vlastite spoznaje.
Prosvijetljena tom ljubavnom spoznajom, Terezija je napredovala sigurnim koracima. Duh Sveti ju je uzeo pod Svoje vodstvo, od njezinih najnježnijih godina, i kako je rasla u ljubavi, On je u nju ulijevao sve više i više svjetlosti; zapravo je Sebi pridržao vođenje Terezije.
Govoreći o svojim raspoloživostima kad je imala oko četrnaest godina, napisala je: “Nikad nikome nisam rekla niti riječi o svojim unutarnjim osjećajima. Put kojim sam išla bio je tako ravan i svijetao da nisam trebala nikoga osim Isusa koji bi me vodio. Duhovni vođe izgledali su mi poput vjernih zrcala koja odražavaju Isusa, ali što se mene tiče, dobri Bog nije koristio posrednika već je djelovao izravno u meni…“.
Više puta spominje ova svjetla koja je dobila od Isusa; ipak se savjetovala sa svećenicima koje je Bog postavio na njezin put i čak tražila da je usmjeravaju. Stoga se obratila ocu Pichonu, SJ, koji je bio duhovnik redovnica. Dva mjeseca nakon ulaska u Karmel (kraj svibnja 1888.) učinila je generalnu ispovijed. Na kraju joj je svećenik rekao: “Dijete moje, neka naš Gospodin uvijek bude tvoj poglavar i tvoj učitelj novakinja”. To je uistinu On i bio, primjećuje Terezija i On je “bio moj vođa”.
Tijekom godine koja je slijedila nakon polaganja njezinih zavjeta, obuzeta unutarnjim patnjama, otvorila je svoje srce ocu Alexisu Prouu, OFM, koji je sestrama u samostanu držao duhovne vježbe. Ovaj ju je otac savršeno razumio i “poslao ju je s punim jedrima na vode pouzdanja i ljubavi, za koje je osjećala tako veliku privlačnost, ali na kojima se nije usudila ploviti (bez savjeta drugih)”. Kasnije je svakog mjeseca pisala ocu Pichonu koji je bio poslan u Kanadu, a on joj je odgovarao samo jednom godišnje i iz tog je razloga smatrala beskorisnim i dalje slijediti njegove upute. Isus je od tada zaista bio njezin jedan i jedini duhovni vođa: “Isus, Voditelj voditelja, bio je taj koji me uputio u znanost koja je skrivena od učenjaka i mudraca, ali koju je On namijenio otkriti djeci”. S druge strane, u odnosima s poglavarima “uvijek se trudila da im bude poput otvorene knjige “