BOŽIĆ SA SV. MALOM TEREZIJOM
Sretan Vam Božić i svi ovi sveti blagdani!
Živjeti Božju prisutnost, biti blizak Isusu, čiji pogled obavija nježnošću sva stvorenja za svetu Tereziju iz Lisieuxa znači usredotočiti osjećaje i misli srca na otajstva svetog Isusova
djetinjstva. Terezija želi susresti Dijete Isusa nastojeći postati mu sličnom u malenosti, jednostavnosti, poniznosti i siromaštvu. Ljubav Terezije Martin prema Djetetu Isusu protkana zahvalnošću, potjecala je iz njezina djetinjstva i posebno iz božićne noći u ranoj adolescenciji, kada je imala milost izaći iz dječje nezrelosti i krenuti putem jakih duhova.
„Bilo je potrebno svojevrsno čudo da bih u trenutku odrasla, to toliko željeno čudo Bog je ostvario na nezaboravan dan 25. prosinca 1886. Na taj božićni blagdan, u toj sjajnoj noći, Isus, slatko malo dijete, u jednom satu pretvorio je tamu moje duše u potok svjetlosti. Učinivši sebe slabim i malim radi mene, On je mene učinio jakom i hrabrom. Obukao me je u svoj oklop i od tog časa hodila sam od pobjede do pobjede, započevši, tako reći, utrku diva.“
Ubrzo nakon toga, povjerila je ishod svog putovanja u Rim kako bi od Pape dobila dopuštenje da ranije od predviđene dobi može ući u karmelski samostan Djetetu Isusu. Papa joj je to i dopustio.
U Povijesti jedne duše čitamo: „Već neko vrijeme predala sam se malom Isusu kako bih bila njegova mala igračka. Rekla sam mu da me ne koristi kao vrijednu igračka koju su djeca zadovoljna samo gledati, a da se ne usuđujući dodirnuti je, nego kao malu loptu, bez vrijednosti koju može baciti na zemlju, gurnuti nogom, probosti, ostaviti u kutu ili je priviti srcu ako želi, ako je to ono što želi,bit će lijepo. Jednom riječju htjela sam zabaviti maloga Isusa, htjela sam se prepustiti njegovim djetinjastim hirovima. I on je uslišao moju molitvu. U Rimu je Isus probušio svoju malu igračku, htio je vidjeti što je unutra, a onda vidjevši da je sretan sa svojim otkrićem, spustio je loptu na zemlju i zaspao. Shvati, draga Majko, kako je mala loptica bila tužna vidjevši se na zemlji. Međutim, ne prestajem se nadati protiv svake nade.“
Prije ulaska u Karmel „pitala sam se koje ću ime kasnije dobiti,iako sam znala da već postoji sestra Tereza od Isusa, bila sam uvjerena da mi moje krasno ime Terezija neće biti oduzeto. Odjednom sam pomislila na Malog Isusa kojeg sam toliko voljela i rekla sam si: Kako bih bila sretna da me zovu Terezija od Djeteta Isusa!
Međutim, pazila sam da ne izrazim tu želju, kada mi je odjednom, tijekom našeg razgovora, Majka Priorica rekla: »Kad dođeš među nas, draga moja mala, zvat ćeš se Terezija od Djeteta Isusa.« Kako velika je bila moja radost! I taj sretni susret činio mi se kao izraz nježnosti i ljubavi od mog voljenog malog Isusa.“
U samostanu u Lisieuxu, u kojem je bilo već više Terezijinih rođenih sestara, nalazio se mali kip Djeteta Isusa odjeven u ružičastu haljinu koji je darovala Terezijina obitelj Martin. Svoj ulazak u samostan svetica ovako opisuje: „Čim sam kročila u klaustar, moj pogled je odmah pao na moje prekrasno Dijete Isusa, koje mi se smiješilo među cvijećem i svjetlima, i okrećući se prema dvorištu klaustra, vidjela sam ga potpuno prekrivena snijegom. Kakva nježna misao mog Isusa! Ispunio je želje svoje zaručnice, poslao joj je snijeg tog dana!“
Snježne padaline bile su potpuno neočekivane zbog blage temperature tih dana, zbog čega je Terezija snijeg doživljavala kao poslasticu od svog Ljubljenog. Toliko je voljela snijeg, sama se smije tome, nazivajući to „pomalo originalnom strašću“.
Sveta Terezija od Djeteta Isusa je, kako sama kaže, Božjom milošću živjela i otkrila duhovnost utemeljenu na poistovjećenju s Djetetom Isusom po potpunom predanju, „mali put“ duhovnog djetinjstva.
„Veliki sveci su radili na slavu Božju; ali ja, vrlo mala duša, radim samo da bih ugodila njemu i bit ću sretna podnijeti najveće patnje, makar samo da ga nasmijem, čak i samo jednom. O Dijete Isuse, jedino blago moje, prepuštam se tvojim božanskim hirovima, ne želim drugu radost osim te da te nasmijem. Utisni u mene vrline i milosti svog svetog djetinjstva, kako bi tebe, na dan mog rođenja u Nebo, anđeli i sveci mogli prepoznati u tvojoj poniznoj zaručnici Tereziji od Djeteta Isusa.“
Piše još jasnije: „Uistinu, daleko sam od toga da budem svetica i ovo je dokaz: umjesto da se radujem svojoj suhoći, trebala bih to pripisati nedostatku žara i nedostatku vjernosti, trebalo bi mi biti žao spavati, nakon sedam godina, tijekom molitve i zahvalnosti, ali ne smeta mi… Mislim da mala djeca ugađaju svojim roditeljima i kad spavaju i kad su budna.“