TEREZIJINA PRVA PRIČEST I KRIZMA
Terezija je 8. svibnja 1884. godine prvi put primila svog Gospodina i to ju je neizrecivo obradovalo. Dok je slušala svoju sestru Mariju koja joj je davala upute, dijete je osjećalo sve veću vatru ljubavi u svome srcu i, želeći što je moguće dostojnije primiti Isusa, umnožila je svoja djela ljubavi i svoje žrtve. Na sam dan bila je toliko velika njezina radost da su joj se “oči preplavile najslađim suzama”, jer je osjećala da je Gospodin istinski ljubi i ona se zauzvrat zauvijek predala Isusu. Ta Prva Pričest, kaže, nije bila za mene puki susret s dobrim Gospodinom; to je bila “fuzija” s Njim i od tada je samo Isus bio sposoban zadovoljiti njezino srce. Njena Druga Pričest, koja se dogodila na blagdan Uzašašća, nije bila manje žarka. Suze su joj potekle još jednom i neprestano je u sebi govorila: “Sad više nisam ja ta koja živi; već Krist živi u meni”.
Neko vrijeme nakon toga, Marija je, pripremajući je za Pričest, razgovarala s Terezijom o patnji, rekavši da nije mislila da će Bog tim putem povesti njezinu malu sestru. Suprotno tome, sama Terezija piše, “dan nakon moje Pričesti osjetila sam da se u mom srcu rodila velika želja za patnjom, a istovremeno sam bila sigurna da je Isus spremio velik broj križeva za mene. Bila sam preplavljena tako izvanrednom utjehom da na nju gledam kao na jednu od najvećih milosti u svom životu. Patnja je postala poput magneta koji me privlači. Imala je zanosni šarm, premda to tada nisam uspjela pravilno razumjeti. Do tada sam imala patnju, a da je nisam voljela. Od tog dana nadalje imala sam istinsku ljubav prema njoj. Također sam osjećala želju da ne volim nikoga osim dobrog Gospodina i da svoju radost pronađem jedino u Njemu. Tijekom svojih Pričesti često sam ponavljala riječi iz knjige Nasljeduj Krista: „O moj Isuse, neizreciva slatkoćo, promijeni mi u gorčinu sve zemaljske utjehe”. Ne mogavši svakodnevno primati Isusa – jer se u to vrijeme nije prakticirala svakodnevna pričest – tada se nastojala pričestiti koliko je to češće bilo moguće.
Nakon što je u trinaestoj godini napustila internat, tamo se vraćala dva puta tjedno. Obavila je u tišini posao koji joj je bio dodijeljen, a zatim se povukla u kapelu radi razgovora s Isusom: “Isus je bio moj jedini Prijatelj. Samo sam se s Njim osjećala sposobnom za razgovor. Razgovori sa stvorenjima, čak i s pobožnim, umarala su moju dušu”.
Krizmana je mjesec dana nakon Prve pričesti (14. lipnja 1884.). Na to se pripremila s izvanrednim žarom, jer je shvatila važnost ovog sakramenta za snažan duhovni život. Ushićeno je slušala ono što su je sestre učile o plodovima i darovima Duha Svetoga. Govorila je Celini o toj temi s tonom goruće ljubavi i žara tako da je Celina bila duboko dirnuta.
Na dan svoje Krizme Terezija je dobila snagu i hrabrost da pati, jer je uskoro počelo mučeništvo njezine duše. Sveta Euharistija ju je potaknula da dijeli vlastite osjećaje Kristove. Krizma je pojačala djelovanje Duha Svetoga u njezinoj duši i tako ojačala njezin unutarnji život. S Božanskim Osobama, koje su prebivale u njoj, je razgovarala s velikom prisnošću, tako da joj je bilo teško uključiti se u usmene molitve. Njene kolegice iz internata mislile su da Terezija ne slijedi sv. Misu kao što bi trebala. Činilo se da je kapelan isprva mislio isto, jer činilo se kao da je odsutna. U stvarnosti je bila zadubljena u Krista. Kad su joj rekli da koristi misal, nasmiješila se, usmjerila svoj pogled prema knjizi, ali ona joj nije pomogla da se vrati svojim mislima.
Milost koju je primila u božićnoj noći 1886. godine, ne samo da ju je izliječila od krajnje osjetljivosti, već joj je i pomogla da poveća ljubav. Tog je dana zapravo milosrdna ljubav ušla u njezino srce, zajedno s porivom da zaboravi sebe kako bi drugima priuštila zadovoljstvo.
Osim veza s obitelji, bolni su joj bili i svi odnosi s drugima. U opatiji, dok su se njezine pratiteljice zabavljale u svojim igrama, Terezija je često ostajala po strani i, dok ih je gledala kako se bave sportom, bila je zadubljena u ozbiljna razmišljanja.