LJUBAV I MOLITVA!
Terezija je bila navikla na patnju; ona je postala toliko dio nje da joj je, kako je napisala, bilo teško pojmiti kako će na nebu moći biti sretna bez patnje; kako će joj biti moguće da se privikne na zemlju u kojoj radost vlada bez ikakve primjese tuge. Nema sumnje, Isus će promijeniti moju narav; inače bih tugovala za patnjama ove suzne doline”.
Terezija je naravno znala da odsutnost patnje ne može biti prepreka nebeskoj sreći, ali tim je riječima na neobičan način izrazila važnu ulogu koju je patnja imala u njenom životu.
Svi moramo patiti; to je sastavni dio naše ljudske vrste, a istodobno je i milost koju Isus daruje svakom kršćaninu. Kako bismo mogli tvrditi da smo istinski članovi Mističnog Kristova tijela, učenici Raspetoga Boga, ako Mu nismo slični po našim patnjama i ako po Njemu i u sjedinjenju s Njim nismo Mu pomogli u spašavanju duša? Nismo svi pozvani toliko patiti koliko je patila Terezija. Svakom njegov križ i njegova čaša! Bog zna kako ih rasporediti prema našoj snazi i našoj ljubavi, i On ih prilagođava Svojim posebnim naumima za svaku pojedinu dušu. “Isus”, napisala je Terezija, priprema nam kalež koji ima onaj stupanj gorčine koji je naša slaba priroda u stanju podnijeti… On nikada od nas ne traži žrtvu koja je iznad naših sila…” Ponekad, bez sumnje, naš božanski Spasitelj čini da u potpunosti okusimo gorčinu čaše koju nam nudi, ali “On nam pomaže da budemo sposobni popiti je”. Što bismo onda trebali učiniti da bismo mogli pravilno nositi svoje križeve i zaslužiti Kristovu pomoć?
Ljubav i samo ljubav, ima moć omogućiti nam velikodušno i do kraja, podnošenje žrtve i patnje našega života. Terezija je pronašla u svojoj ljubavi prema Isusu snagu da Ga slijedi na Kalvariju. Patnja postaje simpatična, a time i manje opterećujuća, prema stupnju naše ljubavi prema Kristu.
Također bismo trebali naučiti patiti iz trenutka u trenutak, jer je križ manje težak kad nosimo samo ono što je trenutno položeno na naša ramena. “Možemo podnijeti puno patnje, kada trpimo iz trenutka u trenutak”, rekla je Terezija. Štoviše, mi primamo milost samo za sadašnji trenutak. Da se zaustavimo i prisjetimo patnji koje smo već imali i koje smo izdržali; pokušavati predvidjeti što bi nam se moglo dogoditi, isprazno je traženje i samo služi za povećanje tereta križeva. “Isus mi daje svaki trenutak ono što sam u stanju podnijeti”, napisala je, “i ništa više, a ako sljedeći trenutak On poveća moju patnju, On također povećava moju snagu… Patnja može doseći krajnje granice (izdržljivosti), ali sigurna sam da me dobri Bog nikada neće napustiti“.
Često je ponavljala tu istu misao: “Patim samo iz trenutka u trenutak… iz minute u minutu…. Zbog toga što razmišljamo o prošlosti i razmišljamo o budućnosti, mi se obeshrabrujemo i očajavamo”.
Pokušajmo onda prihvatiti svoje patnje u pravom duhu, hrabro nositi križeve koje nam Bog šalje i moliti Ga da nam udijeli potrebnu milost. S druge strane, nemojmo imati preuzetost i da tražimo križeve osim ako smo sigurni da ih Bog želi dati.
Ako je sveta Terezija od Djeteta Isusa željela patnje, to je bilo zato što su one bile sredstvo koje je odgovaralo Božjem naumu. „Isus mi je dao do znanja da će mi On po križu dati duše, a moja je privlačnost za patnju rasla u istoj mjeri u kojoj su se povećavale i moje patnje“. Ali nikada od Njega nije tražila da joj pošalje veće i ona nam govori koji je bio tome razlog: “Nikad ne želim tražiti od Boga veće patnje, jer bi to onda bile moje patnje. Morala bih ih podnijeti ja sama, a nikada nisam uspjela učiniti ništa bez pomoći”.
Ako prihvatimo žrtve koje nam Bog šalje i ako smo vjerni u nošenju križeva svakoga dana, Bog, ako to procijeni dobrim, može nam u svojoj ljubavi dati još teže križeve. U međuvremenu, jednostavno ponudimo da ćemo trpjeti sve ono što Mu se sviđa. Tako će nam biti slobodan podariti žrtve po vlastitom izboru.
Terezija je shvatila, kao što je to shvatio mali broj duša, veličinu i djelotvornost patnje. Budući da je patnja uzvišeni dar Božji ljudima, ona je također, nakon predanja Bogu, najbolji dokaz koji možemo dati o svojoj ljubavi prema Bogu. Više od bilo kojeg drugog djela, ona nas posvećuje i povećava našu sposobnost sreće i našu mjeru slave. Više nego bilo što drugo, patnja je instrument spasenja duša. Zbog toga patnja nam služi za poistovjećivanje s Kristom patnikom i čini nas Njegovim suradnicima u planu Otkupljenja.
Terezija, u jednoj od svojih pjesama, dodaje da čovjek time ima određenu prednost nad anđelima. Istina, anđeo zbog svoje čistoće neprestano uživa u gledanju Boga; unatoč tome, on nije u stanju patiti ili umrijeti za Boga, dok ljudi mogu biti čisti i također mogu žrtvovati cijelo svoje biće iz ljubavi prema Bogu.
Poput Terezije, pružimo, onda, patnji dobrodošlicu koju ona zaslužuje. “Kad patimo iz ljubavi i da bismo dokazali svoju ljubav”, kaže otac Combes, “također ćemo umrijeti iz ljubavi kako bismo dokazali našu ljubav. Umrijeti je tada najsretniji događaj. A budući da je to posljednje što ovdje dolje doživljavamo, svaka nas patnja priprema za to i sveukupnost svih naših žrtvovanih radosti postaje najljepši prinos koji mi možemo pružiti Raspetom Bogu”.