TEREZIJINA SMRT IZ LJUBAVI (2)
U ovom razmišljanju danas vidjet ćemo da je Terezija u stvarnosti umrla ljubavnom smrću. S druge strane, znamo da je patila i da je bila iskušavana u svojoj vjeri do posljednjeg trenutka zemaljskog života. Smrt ljubavi, kako je to potvrdila i sama Terezija, nije nužno popraćena slatkim ljubavnim ushitima, ali ono što u biti predstavlja ovu vrstu smrti je plamen koji proždire dušu; to je božanski napad božje ljubavi koji raskida mrežu života i odnosi dušu u Srce Vječne Ljubavi. Da postoje popratne pojave nešto je drugotno. Budući da sveti Ivan od Križa kaže da se to obično očituje, nismo opravdani zaključkom da oni neizbježno moraju biti prisutni, jer Bog je gospodar svojih darova. Dijeli ih prema onome kako se Njemu svidi. On se ne veže za određenu metodu dijeljenja Svojih milosti. Terezija je bila pravi mistik u autentičnom smislu tog izraza. Od djetinjstva je bila pod utjecajem Duha Svetoga. Sve u njenom životu pokazuje nam da je u tom stanju ostala cijelo vrijeme. Ako njezina smrt nije nalikovala smrti većine mistika; ako se ona dogodila usred tame i patnje, to je zato što se prikazala za duše, a također i zato što je njezin život trebao poslužiti kao primjer drugima.
Kad je Terezija bila još prilično mlada, osjećala se pozvanom na suradnju s Isusom u spašavanju grešnika. U ovoj se zadaći trudila s apsolutnom predanošću. Na dan svoje smrti još je uvijek tvrdila da ne može objasniti zašto je pretrpjela tako užasna mučenja, osim činjenicom da je imala tako gorljivu želju da spasi duše. Da bi postigla njihovo spasenje, kasnije je čak težila mučeništvu. Stoga se ne trebamo čuditi što je njezina smrt bila obilježena patnjom.
Drugo, Terezija nam je također trebala biti primjer. Imala je misiju naučiti nas putu duhovnog djetinjstva. Morala je pokazati onima koji su pozvani da je slijede da je moguće doći do vrha ljubavi i umrijeti od ljubavi, koračajući putem čiste vjere i vršeći redovita djela s ljubavlju. Stoga je i sama morala biti prva koja je hodila ovim putem. Da je umrla smrću koja bi bila popraćena vidljivim izljevima ekstatične ljubavi, to ne bi bilo u skladu s takvim planom.
Smrt je redovito bolna. Iako je istina da misao o nebu, kojemu je ona vrata, može poslužiti za ublažavanje boli i muke umirućih, ipak smrt ostaje odvajanje duše od tijela i tjelesno odvajanje od onih koje volimo, posljednje iskupljenje za grijeh. Stoga, ako bi Terezijina smrt bila slična smrti običnih smrtnika, to bi prirodno bilo veliko ohrabrenje za duše. Zbog toga joj je, kad joj je “mala majka” govorila o smrti punoj utjehe duša koje su postigle sjedinjenje, odgovorila: “Takve stvari ne bi ohrabrile duše koliko podsjećanje da sam i ja morala jako patiti (u mojoj smrti)”.
Na kraju, poznavajući Terezijino srce, možemo sigurno pretpostaviti da je, motreći u Isusu najljepšu od svih smrti od ljubavi, smrt koja je tako očito bila popraćena najtežim patnjama, poželjela da Mu nalikuje umiranjem iz ljubavi usred kušnja svoje vjere.
Međutim, usprkos onome što smo rekli, ne bismo točno opisali posljednje Terezijine trenutke, ako bismo tvrdili da njezina smrt nije imala nijedan od znakova koji obično prate odlazak s ovoga svijeta duša koje su savršene u ljubavi. Evo činjenica.
Terezijina smrtna agonija je započela i, prema predviđanju Majke Priorice, činilo se vjerojatnim da će potrajati neko vrijeme. Majka Marija Gonzaga upravo je to rekla Tereziji. Terezija je odgovorila svojom uobičajenom velikodušnošću da ne želi manje patiti. Gledajući Raspelo s gorljivom ljubavlju, rekla je: “Oh! Ljubim Ga, moj Bože… Ja … ljubim… Tebe!”. Te je riječi jedva izgovorila kad je nježno pala natrag, nagnuvši glavu udesno. Sestre su bile pozvane da dođu u bolesničku sobu i kada su došle stiskale su se oko nje. Mislile su da je umrla, ali ona je iznenada sjela, otvorila oči i nekoliko minuta, potrebno vrijeme da se polako izgovori jedno Vjerovanje, je gledala prema gore, a iz očiju joj je zasjalo svjetlo intenzivne sreće. Sestra Marija od Presvete Euharistije, želeći jasnije vidjeti ovaj blaženi izgled, pomicala je svjetiljku naprijed-natrag blizu Terezijinih očiju, ali nije bilo dokaza da je ona to vidjela. Nekoliko puta Terezija je nježno pomaknula glavu. Potom je ponovno zatvorila oči i predala svoj lijepi duh Bogu. Ljubav je, kako je i predvidjela, odjednom raskinula mrežu njezinog života…
Takva žrtva koja podlegne navali Božjoj, izgovarajući krik ljubavi, duša koja, nakon zanosa, poleti u Srce Vječne Ljubavi, zasigurno do savršenstva ispunjava smrt duša koje su konzumirane u ljubavi.
Terezija je izvršila svoju misiju. Završila je svoj život u patnji i bila u iskušenju protiv vjere. Bog ju je u tom vrhunskom trenutku nagradio milošću koju je On pripremio za Svoje svece.