TEREZIJINA SMRT OD LJUBAVI
Terezija je željela umrijeti od ljubavi. Bog ju je uvijek poticao da poželi ono što joj je On sam želio dati; pa je imala nadu i čak je bila sigurna da će njezina molitva biti uslišana. Dva mjeseca prije svoje smrti, citirajući riječi svetog Ivana od Križa, “raskini mrežu ovog slatkog susreta”, rekla je: “Uvijek sam te riječi primjenjivala na smrt iz ljubavi koju sam željela imati. Ljubav neće istrošiti tkaninu mog života; puknut će sve odjednom”. Vraćajući se na istu misao mjesec dana kasnije, uzviknula je: “Nevjerojatno je koliko se sve moje nade ostvaruju. Kad sam čitala svetog Ivana od Križa, molila sam dobrog Boga da se u meni ostvari sve ono što sv. Ivan opisuje; to jest, da me posveti toliko za nekoliko godina, koliko bih mogla biti posvećena da sam dostigla duboku starost, kako bih brzo bila konzumirana od ljubavi, i moja molitva je bila uslišana”.
Na samu večer svoje smrti rekla je: “Ispunjene su mi i najmanje želje; stoga će se ostvariti i najveća od svih, da umrem od ljubavi”.
Te riječi bile su potvrđene na svjedočenju njezinih sestara u informativnom procesu: “Ona je uvijek sačuvala nadu, ili, točnije, sigurnost”, rekla je majka Agneza, “da će umrijeti ‘smrću iz ljubavi“. Bila je spremna živjeti dug život, dodala je sestra Genoveva, i biti bolesna tijekom cijelog svog zemaljskog postojanja. Jedina milost koju je željela bila je da njezin život prekine (nit) ljubav. Konačno, u bilješci sestri Mariji od Presvetog Trojstva, Terezija je izjavila: “Ne oslanjam se na bolest (kako bih okončala svoj život), jer je ona presporo krećući vodič. Računam samo na ljubav. Zamolite dobrog Boga da sve molitve izmoljene za mene posluže za raspirivanje vatre koja me treba progutati”.
Terezija se pripremila za smrt iz ljubavi. Znajući da što je veća ljubav, to bi je ona brže progutala, tako da je sebe najžarkije prikazivala ljubavi: “S kakvom čežnjom i utjehom nisam od početka redovničkog života ponavljala ove riječi sv. Ivana sv. Križa: ‘Najvažnije je da u ovom životu primijenimo na sebe djela ljubavi, tako da naše duše, budu brzo konzumirane, i da ne trebaju dugo ovdje ili nakon smrti čekati na gledanje Boga“.
Prema svetom Ivanu od Križa, smrt iz ljubavi je završetak mističnog života, uvođenjem duše u blaženi život. Stoga je to popraćeno slatkim zagrljajima ljubavi. Moguće je da je Terezija, koja je sv. Ivana od Križa smatrala velikim učiteljem duhovnog života, isprva vjerovala da će njezinu smrt pratiti takvi izljevi ljubavi. Ali kasnije, vidjevši što se zapravo dogodilo, i prosvijetljena s neba, shvatila je da joj je Bog, ne uskrativši joj ljubavnu smrt, pridržao kraj koji neće odavati vanjske znakove njezine sreće. “Ne tugujte”, rekla je sestrama opraštajući se s njima, “ako vidite da patim i ne pokazujem znakove sreće u času svoje smrti. Naš Gospodin je umro istinski kao žrtva ljubavi, a opet, gle, koliko je patio u svojoj agoniji!
Dana 4. srpnja vratila se istoj misli: “Naš je Gospodin umro u tjeskobi na križu, a opet, imao je najljepšu ljubavnu smrt koja je ikad bila! Umrijeti iz ljubavi ne znači umrijeti prilikom ljubavnog ushita. Otvoreno vam priznajem da se, kako mi se čini, to događa u meni”.
Najviše je okusila neku duboku, ali, nesumnjivo, prolaznu radost. Majci Agnezi, koja joj je govorila o prijenosima ljubavi koji prate smrt kod onih koji su konzumirani u svrhu ljubavi, Terezija je uzdahnula: “Morat ću reći da se samo u dubini moje duše mogu naći radost i predavanje ljubavi”.
Iz riječi koje smo naveli slijedi dvostruki zaključak. Prvo, očito je da je Terezija vjerovala, da se osjećala sigurno, da će umrijeti smrću od ljubavi. Drugo, predvidjela je da će njezina smrt biti popraćena znakovima koji, prema svetom Ivanu od Križa, karakteriziraju kraj onih koji su postigli preobražavajuće sjedinjenje. Valjanost našeg prvog zaključka dobiva dodatni dokaz činjenicom da su riječi koje svjedoče u njegovu korist izgovorene kasnije od ostalih u kojima Terezija otkriva da je predvidjela smrt koja će biti lišena svih vanjskih znakova radosti i sreće.