MUČENIŠTVO DUŠE
Koliko god velika bila patnja koju nam je poslao Bog, ona nije upotpunjena do kraja ako ne uključuje mučeništvo duše, a budući da je Bog želio da Terezija ima cjeloviti udio patnje, nije propustio dati joj i to mučeništvo.
Još uvijek mogu postojati ljudi koji vjeruju da je Terezijin život prošao usred duhovnih utjeha. Stvarnost je sasvim drugačija. Njezin život često nije bio ispunjen duhovnim utjehama. Istina, povremeno je iskusila božansku ljubav. Tu milost je praktički dobila od djetinjstva; i zapravo je njezin prvi susret s Isusom u Svetoj Pričesti uistinu bio prožimanje ljubavi. Ponovno, tijekom njezinih razgovora s Celinom u malom ljetnikovcu (1887.), Božja je prisutnost je bila toliko očigledna za obje sestre tako da “više nisu osjećale potrebu za vjerom i nadom; jer ih je ljubav natjerala da na zemlji nađu Onoga kojega su čeznule posjedovati”.
U kasnijim godinama mistične su milosti davale posebno svjetlo njezinoj duši i ranjavale su joj srce božanskim strelicama; međutim, takve osjećajne, mistične milosti bile su iznimka. Njezin je put bio put čiste vjere; “njezina je utjeha bila ta što nije imala nikakve utjehe na zemlji”.
Ranije smo opisali nevolje, strahove i skrupule koji su pogađali Tereziju dok je još bila dijete. To su bili samo počeci mučeništva njezine duše, što joj je trebalo biti posebna muka tijekom njezinog života u klauzuri. Čim je ušla u Karmel već je bila napadana raznim suđenjima. Prvo je došao test njezine ljubavi, i donekle, njezine vjere. Duša joj je bila suha od duhovne suhoće; obavio ju je mrak. Isus se sakrio i šutio. Činilo se da hoda u tunelu u kojem nije mogla ništa vidjeti i koji kao da nije imao izlaza. Čak su joj i duhovne vježbe prije ulaska u novicijat i polaganja zavjeta prošle u suhoći.
Slijedilo je mučenje njezine vjere i nade, test puno teži od onog prvog. Činilo se da je nebo sada zauvijek bilo zastrto velom. Bilo je to kao da se pred njom podigao zid i zakrčio joj put. Tada su joj u misli ušle sumnje u vezi s posvećenim životom; kako bi oživjela svoju nadu, pokušala se prikloniti sreći koju je prije predviđala, te se činilo da je čula đavolski glas koji je vikao da je ovo prazan san i da je uništenje dio njezine sudbine. Ako je povremeno zablistala svjetlost, bilo je to samo na trenutak, a njezino je mučeništvo iznova počelo s pojačanim intenzitetom.
Za onu koja je od svojih najnježnijih godina čeznula za nebom i primila predokus te sreće, ovo je bio težak udarac; te kušnje pogađale su je kratko vrijeme nakon Uskrsa 1896. pa do kraja života na zemlji. Koliko god razapinjanje mogli smatrati, uzeto pojedinačno, mučeništvom, nećemo shvatiti razmjere njezinih patnji, osim ako se ne sjetimo da ih je Terezija podnosila tijekom svog života, a posebno često na kraju, kada su je sva tri mučeništva mučila istodobno. Najintenzivnije je patila u tijelu i u duši tijekom posljednjih mjeseci svog života, a njezini su se bolovi užasno povećavali kako se približavao kraj. Kao dokaz njihove ozbiljnosti dovoljno je samo se prisjetiti da je, premda je Terezija gorljivo poželjela to trostruko mučeništvo kako bi svu svoju ljubav predala Isusu i spasila duše, na kraju morala priznati da to više ne može podnijeti i da joj je čaša bila ispunjena do prelijevanja”.
Tijekom mjeseca kolovoza, ostala je nekoliko dana, kao izvan sebe i u stanju neizrecive tjeskobe; jer, u to je vrijeme iskušenje njezine vjere dostiglo vrhunac. Zastor je postajao sve gušći kako se bližila njezina smrt. Nadalje, demon ju je napadao. Jedne noći zamolila je sestru bolničarku da joj krevet poškropi svetom vodom. “Ne vidim ga”, rekla je, “ali osjećam da je on tu. On me muči, drži me u čeličnom stisku…. On povećava moje boli kako bi me natjerao da se prepustim očaju… i nisam u stanju moliti! Mogu samo pogledati Blaženu Djevicu i reći: ‘Isuse!’ Doživljavam nešto tajanstveno. Ne patim zbog sebe već zbog druge duše. A demon to pokušava spriječiti“.
Kao vrhunac svojih patnji, Terezija, koja je toliko željela primiti Isusa u svetoj Pričesti i toliko bi utjehe izvukla iz Presvetog Sakramenta tijekom te bolne krize, bila je lišena svete Pričesti od 19. kolovoza, jer je tako često krvarila. Ali “sve je milost” i trebali bismo prihvaćati Božju volju kakva god ona bila.