Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumnaPlodovi molitve

         Kad nam molitva ne bi bila dužnost, bila bi barem korist. Poznato nam je kako nas približuje i ujedinjuje Bogu. Molitva nas pobožanstvenjuje, jer čovjek je onakav kakvim ga čine njegove misli, osjećaji i želje. Na taj način molitva neizmjerno uzdiže naše ljudsko dostojanstvo. “Nikada čovjek nije veći nego na koljenima”.  Životinje ne znaju za molitvu. Moleći čistimo dušu od životinjskoga u sebi, uresujemo je krepostima i uranjamo u božansku ljubav. Molitva nam doziva u pamet više vrednote i stavlja nas u direktnu vezu s drugim svijetom. Ona je fluid što spaja svemirs njenim Uzrokom, raketa što prenosi čovjeka u nebeske sfere. Izvor je mnogih zasluga, snaga u nemoći, utjeha u tuzi i pobjeda u borbi. Uz duhovne donosi i tjelesne koristi, što nam svjedoči iskustvo i obećanje Isusovo: “Pitajte i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se” (Mt. 7, 7). Molitvom možemo pomoći koliko sebi toliko i bližnjemu. Veći je plod svetačke molitve jednog Vianeva nego učenih propovijedi rječitih govornika. Glavni uvjet plodovitosti kršćanske molitve jest stanje milosti molioca.  Molitva nije sakramenat. Kad molimo u Duhu Svetome, ne molimo više sami. U nama moli Krist i njegov Duh koji zaziva “Aba-Oče”. Tako naša molitva postaje božansko djelo, ona dobiva nadnaravnu vrijednost.  Bog neće zaboraviti svoja obećanja ako čovjek ispuni svoja molitvena dugovanja. Plod naše molitve ne mora biti uvijek vidljiv niti nama poznat. Nekada daje drugačije učinke od onih kojima smo se nadali. Često puta nismo odmah uslišani da se bolje pripravimo na molitvu i primanje milosti, da se u nama još jače raspali želja za milošću, da upornije i toplije molimo, da znamo bolje cijeniti dobivenu milost ili pak da ne živimo u krivom uvjerenju kao da nas Bog mora slušati. Da bi nam molitva bila korisna i – bez obzira na korist – pravilna, moraju se ostvariti neki uvjeti. Prvi je svakako vjera u sveprisutnoga i osobnoga Boga skopčana sa sinovskim pouzdanjem u njegovu dobrotu. Drugi je iskrena pobožnost temeljena na ljubavi i poštovanju nebeskog Oca. Treći traži da se uživimo u božansku prisutnost sa željom za osobnim općenjem. Taj psihološki zahtjev treba da odgovara i stvarnoj činjenici Božje prisutnosti u našoj duši, treba naime da smo u stanju milosti. Istina, možemo moliti ako i nismo u milosti, ali to nije ona prava, sinovska i kršćanska molitva. I najzad: molitve nema bez sabranosti. Najbolja je aktualna sabranost, ali je dovoljna i virtualna. Sabrani molilac pazi na riječi koje izgovara, uživljuje se u njihov smisao i ne zaboravlja nakanu svoje molitve. Tehnika sabrane molitve iziskuje vanjsku i nutarnju sabranost. Premda se može moliti na svakom mjestu, ljudska slaboća potrebuje mirno i samotno mjesto za molitvu. Crkva je najidealnija molitvena prostorija za privatnu i javnu molitvu. Prikladno vrijeme, kad nismo okupirani poslovima, a koje treba da bude po mogućnosti i fixirano, pogoduje sabranoj molitvi. No ipak mi možemo moliti i usred dnevnih poslova i okupacija, pretvarajući rad u molitvu (posveta rada, uzdasi, strjelovite molitve). Kako i naše t i j e 1 o sudjeluje u molitvi, valja pripaziti i na njegovo držanje. Klečanje i sklopljene ruke nisu bitni, ali su izvanredno efikasni molitveni stavovi. Vanjska šutnja, kontrola sjetila i zaborav svijeta s njegovim brigama uvjet su nutarnje sabranosti. Jezik zajedničke molitve neka je standardni, a privatne može biti osoban ili zavičajno narječje. Vježba prisutnosti Božje i p až n j a isključivo usmjerena božanskom dijalogu početak su prave molitve. Njezin sadržaj ispunjaju osjećaji klanjanja, zahvalnosti, ispaštanja i prošnje.  Kao u svakome radu tako i u molitvi dobro dođe izvjesna metodi č n o s t, ali ona ne smije postati okovima koji sapinju iskreni izljev pobožne duše. Formulacija, red i sheme naših molitvenika nisu na odmet, no nisu ništa drugo nego pomagalo za nevjesta molitelja.  Da se održi molitvena sabranost, potrebna je izdržljivost, ustrajnost i milost Božja. “Raspoloženje” za molitvu – kojemu se često pridaje velika važnost – nije bitan uvjet. Dobro joj dođe, olakšava je, ali zapravo neraspoloženje uvećava vrijednost molitve. Treba moliti i kad nismo raspoloženi. Kršćanska je molitva u svojoj dijaloškoj strukturi trinitarna. Ona je sudjelovanje u vječnom razgovoru ljubavi između Oca i Sina i njihova Duha. Posvetnom milošću smo i mi uključeni u njihov božanski dijalog. Snagom krštenja smo na osobiti način povezani s molitvom našega brata i otkupitelja I. Krista. Kršćanska molitva ne može ni postojati bez čvrste veze s Kristom i oslonca na njegovu molitvu. Čitava je naša molitva nošena žarom- božanskoga Duha. Najjača je onda kad se obavlja u zajednici čitavog Otajstvenog Tijela, kad molimo skupa s braćom, kad u nama mole naš Spasitelj i Duh Posvetitelj. Stoga je kršćanska molitva uvijek i crkvena.I molitva ima svoju askezu i svoju disciplinu, bez kojih se ne može razviti do punoće. Glavna svojstva dobre molitve: ponizna (jer se “oholima Bog opire, a poniznima daje milost”, I Pet. 5, 5), sinovski pouzdana (zasluge Kristove, dobrota i obećanje Božje, Mt. 6, 25) i ustrajna, jer “mnogo može molitva pravednoga” (Jk. 5, 16). Naša će molitva biti ustrajna ako budemo znali pretvoriti čitav svoj život u molitvu, tj. kad budemo svako svoje djelo činili iz ljubavi Božje. Potrebno je i da molimo Bogu odano, podložni njegovoj sv. volji, odričući se svoje (Getsemani!), s potpunim predanjem Očevoj ljubavi.  Mnogo je bolja skupna, osobito liturgijska molitva od svake privatne. “Gdje se sastanu dvojica ili trojica u moje ime, i ja sam među njima” (Mt. 18, 20). Nigdje se liturgijsko molitveno jedinstvo ne očituje tako lijepo kao kod sv. mise. Nadalje, treba moliti “u ime Isusovo” (Iv. 16, 23), tj. po njegovim nakanama, u zajednici s njime, u stanju milosti, okrijepljeni njegovim tijelom i krvlju.          A što ćemo moliti? Sve ono što promiče slavu Božju i blagodat naše duše. Najbolje prema ljestvici vrednota: “Tražite najprije kraljevstvo nebesko…” (Mt. 6, 33). Naša molitva ne smije biti egoistična, ona misli na svakoga i na sve potrebe majke Crkve. I u tom smislu treba da bude katolička. Uzor svih molitava je “Očenaš…”         Učimo se od velikih i svetih molilaca svih vremena: Abrahama, Jakova,