TEREZIJINE KUŠNJE OD STRANE NJEZINE ZAJEDNICE I ODNOS PREMA VLASTITIM SESTRAMA 26.10.2025.
Tereziji su i druge redovnice, a posebno jedna sestra, bile su “uzrok borbi”. Ta jedna sestra je bila neurastenična i Terezija se, zatraživši da je prati, brinula o njoj tijekom tri godine. Neke manje gorljive čak je živcirala krepost sestre Terezije, njezino brižno poštivanje svake točke samostanskih propisa. Među primjedbama koje su je najdublje rastužile bile su one koje su joj upućene tijekom očeve bolesti. I same novakinje, iako su jako voljele svoju zamjenicu magistre, nisu je uvijek poštedjele te su joj govorile ono što joj se nije sviđalo. Te kušnje srca, koje je Terezija nazivala ubodima, obično nisu bila ozbiljnija od ovoga, ali Terezija je imala srce koje je bilo jako osjetljivo i puno ljubavi. Stoga je vrlo oštro osjećala te “ubode”. Svi članovi zajednice, koje su joj na takav način nanijeli patnje, kasnije su to uvidjeli i požalili su zbog svojih pogrešaka, pokušavajući tada nadmašiti jedni druge hvaleći Terezijino odricanje i poniznost, njezino strpljenje i njezinu sestrinsku ljubav. Majka Agneza također je rekla da su redovnice, koje su živjele s Terezijom, “imale prema njoj poštovanje i štovanje koje nisu imale ni prema jednoj drugoj… Ako uzvišenost njezinog života većina njih nije razumjela, to je zato što je ona bila tako jednostavna i tako ponizna”. Terezijine boli u velikoj mjeri proizašle su iz ograničenja koja je sama sebi nametala u odnosima sa vlastitim sestrama. “Vi znate”, napisala je majci Mariji Gonzagi, “da mi je Isus ponudio više od jednog gorkog kaleža (u odnosu na moje voljene sestre)… Nisam došla u Karmel kako bih živjela sa svojim sestrama. Shvatila sam da je moje odbijanje da u bilo čemu popustim prirodi dok živim zajedno sa svojim sestrama za mene bio izvor neprekidne patnje”. Terezija je sebi nametnula zakon da nikada ne popusti prirodnom impulsu. Također je odlučila da nikada neće tražiti dopuštenja koja bi mogla umanjiti teret redovničkog života. Ponekad je mogla zatražiti dopuštenje da od srca k srcu razgovara sa svojom “malom Majkom”, ali nije smatrala prikladnim da to učiniti. Čak i kad je majka Agneza slučajno razgovarala s njom, sačuvala je takvu šutnju o događanjima u vlastitoj duši tako da je ova jadna Majka tugovala zbog toga. Jednog dana, prisjećajući se ograničenja koja je sama sebi nametnula tijekom pet godina koje su prethodile prioratu majke Agneze, Terezija joj je rekla: “O, moja mala majko, koliko sam u to vrijeme patila! Mislila sam da me više ne poznajete – to jest da više ne poznajete moju dušu – nisam Vam otvorila svoje srce!” Osim što je bila svjesna onoga što je Bog od nje zahtijevao, Terezija je, nesumnjivo, smatrala i prikladnim postupati onako kako je postupala po pitanju diskrecije, budući da je toliko njezinih sestara živjelo u istom Karmelu. Na dan kad je Celina, čiji je ulazak u Karmel toliko željela, zakoračila u klauzuru, Terezija ju je zagrlila, ali, bojeći se da bi mogla previše ustupiti svojim prirodnim sklonostima, odmah je pobjegla. Majka Priorica morala ju je pozvati i reći joj da odvede sestru u ćeliju koja joj je bila određena. Na početku redovničkog života bila je dodijeljena za pomoćnicu majci Agnezi u službi posluživanja u blagovaonici. Naravno, njihovi bi susreti ovdje pružali priliku za razmjenu nekoliko riječi o duhovnom životu. Ali niti ona niti njezina sestra nikada nisu razgovarale ni o čemu drugom osim o brizi za stolove. Nikad nije vidjela svoje sestre niti je s njima razgovarala izvan vremena rekreacije. Čak se i tada nastavila umrtvljivati sjedeći blizu prve redovnice koja je naišla ili tražeći društvo onih kojima je bila najmanje privlačna. Vježbala je isto samoodricanje i u govornici, puštajući druge da razgovaraju dok je ona jedva izgovarala koju riječ. I na kada je prošlo pola sata ona je prva otišla. Odstupila je od svoga pravila šutnje samo u korist svojih sestara Leonije i Celine, kad im se dogodilo da im je bila potrebna utjeha. Jednog dana jedna od njezinih vlastitih sestara pitala ju je da li bi tijekom rekreacije posjetila bolničku sobu kada bi jedna od njenih sestara bila bolesna. “Išla bih ravno na rekreaciju”, odgovorila je, “a da se ne raspitujem kako ste, ali to bih učinila jednostavno tako da nitko ne može otkriti moju žrtvu. Da su tražili od mene da posjetim bolničku sobu, pročistila bih nakanu da Vas posjetim i to bi bilo da bih Vam pružila zadovoljstvo, ali ne i da udovoljim samoj sebi. Na taj način, nadala bih se da ću za Vas pridobiti milosti koje ne biste mogli dobiti kada bih tražila samo sebe. I ja bih sama crpila veliku snagu iz odricanja”.