MOJ BOŽE! JA TE LJUBIM!
Sve Terezijine težnje, sve čemu je težila tijekom života, sažete su u posljednjim riječima: poniznost ili istina, temelj njezinog nauka; ljubav koja je njegova duša; revnost za duše, što je činilo njezino apostolsko poslanje; na kraju, kao znak njezine ljubavi, i kao sredstvo spašavanja duša, patnje, žarko željene i velikodušno nošene.
To su misli koje bi trebale nadahnuti svaki kršćanski život. Naš duhovni život, odnosi s Bogom trebali bi se temeljiti na istini. Ugađamo Bogu samo u onoj mjeri u kojoj smo istiniti i, prema tome, ponizni. Naš život nema vrijednost ako ga ne animira ljubav. Sveti je Pavao izrazio ovo temeljno načelo riječima: “Vršenje istine u ljubavi, da bismo u svemu rasli u Kristu” (Ef 4,15). S druge strane, ne možemo istinski ljubiti Boga, a da ne ljubimo bližnjega i ne želimo njegovo spasenje; niti ga možemo istinski ljubiti a da ne nosimo svoj križ i ne trpimo po Njegovom primjeru.
Oko pet sati navečer započela je njezina smrtna agonija. Užasan joj je kašalj nagrdio prsa, lice joj je bilo zagušeno, ruke su joj postale ljubičaste. Drhtala je u svim svojim udovima, a znoj joj je curio iz svih pora tijela, kvaseći posteljinu i madrac. Ovo je stanje trajalo dva sata. U šest sati, na zvuk Anđeoskog pozdravljenja, otvorila je moleće oči i zagledala se u kip Blažene Djevice. Nešto nakon sedam, na svoje pitanje je li ovo kraj, Majka je Priorica odgovorila da bi joj Bog mogao produžiti agoniju još nekoliko sati. “Pa … neka bude tako… neka bude tako… ponovila je”. Oh! Ne bih željela patiti manje (od onoga što je Bog odredio). “A onda je, gledajući s ljubavlju Raspelo, uzviknula:” Oh! Ljubim Ga … moj Bože! Ja Te ljubim!”. Jedva da je izgovorila ove riječi, a glava joj je nježno pala na jastuk. Svoje mučeništvo zapečatila je ČINOM LJUBAVI.
Jedno od pitanja koje bismo mogli postaviti u vezi s Terezijinim patnjama jest da li joj je pružena odgovarajuća skrb tijekom bolesti. Ovo je delikatna stvar i moramo imati na umu nekoliko elemenata ako želimo odgovoriti objektivno.
Prije svega moramo primijetiti da tuberkuloza u to vrijeme nije bila toliko poznata kao danas, niti su liječnici bili dobro upoznati s prikladnim sredstvima za liječenje.
Bilo je to u srpnju 1897. godine kada su u vezi s njezinim stanjem konzultirali liječnika u čiju se kompetentnost ne može sumnjati. Nakon što ju je pregledao, rekao je da ne misli da je Terezija oboljela od tuberkuloze. Njezin izgled zasigurno nije odavao njezino pravo stanje. Lice joj je ostalo nepromijenjeno, a gubitak kilograma nije bio očit zbog velikog habita. Nitko, sve do travnja 1897., čak ni njezina rođena sestra, majka Agneza, nije bila svjesna težine njezine bolesti. Lijekovi koje je liječnik naručio uvijek su se davali pacijentici i u nekoliko navrata dobivala je ono što joj je trebalo pomoći da joj se oporavi tijelo, a to su bili meso, vino, grožđe.
S druge strane, Terezija, vjerna pravilu ponašanja koje je sama odabrala, nikada ništa nije tražila. Bila je zadovoljna svime što joj se nudilo. Unatoč tome, Priorici je obznanila ono što je smatrala dužnim otkriti, ali to je učinila tako umjereno da je bilo lako steći pogrešan dojam o njezinom pravom zdravstvenom stanju.
Jedno je vrijeme svojim novakinjama sugerirala pravilo ponašanja kojega se trebaju pridržavati u takvim okolnostima: “Kad ste bolesne, recite to jednostavno majci Priorici, a zatim se bez ikakve tjeskobe prepustite dobrom Gospodinu, bez obzira brinu li se o vama. Vi ste izvršili svoju dužnost obavještavajući one koji su na vlasti i to je dovoljno. Ostalo vas se više ne tiče; to je Božja briga. Ako vam On dopusti da čekate bilo što, to je milost. Znači da vjeruje da ste dovoljno jaki da pretrpite nešto za Njega… Ako Bog prosudi da je potrebno, prosvijetlit će poglavare“.
Te riječi rasvjetljuju Terezijin vlastiti slučaj. Njezina Priorica nije sumnjala u težinu Terezijine bolesti; a budući da je Terezija do kraja željela prakticirati svoje vježbe i svoje službe, bilo joj je dopušteno da sudjeluje u službi časoslova. Čak su je i vidjeli kako odlazi u praonicu u vrijeme kad je imala veliku groznicu. Drugi put su joj prsa i leđa bili prekriveni otvorenim ranama, a ipak je otišla pomoći drugima da rasprostru rublje za sušenje. Jednom je prilikom čak legla na tvrdi krevet (paletu) nakon što je liječnik u procesu liječenja primijenio najmanje na 500 mjesta kauterizaciju.
Međutim, jednog dana, kad je patila više nego inače, priznala je jednoj od novakinja, koja je bila pomoćnica sestre bolničarke, da je često gubila hrabrost zbog napora da pjeva na silu i da uspravno stoji tijekom noćnih službi časoslova. Sestra bolničarka je željela otići i priopćiti Priorici o Terezijinom stanju, ali ona, koja je već Priorici priopćila, vjerojatno nije jasno stavila do znanja Priorici koliko je iscrpljena, odgovorila je: “Naša Majka zna da sam umorna. Moja je dužnost reći joj sve što osjećam, a budući da mi je odlučila dopustiti da slijedim vježbe sa zajednicom, nadahnuta je dobrim Gospodinom, koji Mi želi ispuniti želju da nastavim do kraja”. I dodala je kroz smijeh da se obično otresla svojih poteškoća riječima: “Ako umrem, to će se sigurno primijetiti”.
Ova novakinja i sestra bolničarka, umjesto da usliši Terezijin zahtjev da stvar ne prenese Priorici, otišla je i savjetovala se o tome. Priorica, slijedeći načelo stare škole u pogledu brige za zdravlje neke sestre, odgovorila je riječima koje su upućene kako novakinji, tako i Tereziji: “Nikad nismo sreli mlade ljude koji su toliko nervozni u svojoj bolesti kao što ste Vi. U stara vremena nikad se ne bi propuštale noćne službe časoslova. Ako sestra Terezija od Djeteta Isusa više ne može izdržati, neka dođe i neka mi kaže”. Sestra bolničarka je kasnije primijetila: “Nije bilo opasnosti da bi službenica Božja tako otišla i požalila se”.