Terezijina glavna briga bila je da ne izgubi zasluge patnje ili je, možda je bolje reći, najviše je željela da ni najmanje ne umanji kvalitetu svoje ljubavi. „Puno patim”, primijetila je, „ali patim li u ispravnom duhu?”.
Njezine su patnje bile toliko intenzivne da je priznala: “Osjećam da bih se obeshrabrila da nemam vjere ili, dapače, ne bih voljela dobrog Gospodina”. I, dok su izlazile njezine misli ljubavi prema bližnjemu, dodala je: “Moje male sestre, molite za bolesnike koji su na smrtnom času! Oh! koliko bismo se trebali moliti za umiruće! Ako biste znali što se događa, kako lako postajemo nestrpljivi. Morali bismo biti puni ljubavi prema njima i popustljivi prema svima bez iznimke….” “Dobro razumijem zašto oni koji nemaju vjeru izvrše samoubojstvo kad prolaze kroz teške patnje. Pazite kad se brinete o bolesnim ljudima koji su plijen nasilnih bolova, tako da im ne ostavljajte otrovne lijekove na dohvat ruke. Uvjeravam vas, da kad čovjek pati, potreban mu je samo trenutak da izgubi glavu”.
U posljednjim danima života njezina je patnja postala zaista mučna; stoga je liječnik koji se brinuo za nju savjetovao: “Ne želim je zadržavati, vidjevši u kakvom je stanju. Njezina je patnja zaista užasna”.
Slabost joj je bila toliko velika da više nije mogla voditi razgovor. “Čak ni … razgovarati … više … s tobom”, rekla je tužno majci Agnezi. Jednog dana gotovo se onesvijestila od običnog zvuka psalma Miserere (Ps 51), jer je izgovaran tihim glasom prije nego što je dobila svetu Pričest. Tada je uzdahnula: “Možda ću izgubiti razum. Ove noći, ne mogavši to više podnijeti, zamolila sam Blaženu Djevicu da me primi u ruke i podrži …. Ljudi ne znaju što znači trpjeti ovako. Nikad nisam pomislila da mogu toliko patiti …. Oh! kako dobar Bog mora biti budući da mi je dana snaga da podnesem sve ovo što trpim“.
Na pitanje je li izgubila hrabrost, odgovorila je: “Ne, pa ipak je sve na gore”, ali odmah je to povukla i rekla je: “Ne, nije sve na gore; sve je na bolje“.
Tijekom posljednjeg mjeseca svog života, mjeseca mučeništva, Terezija patnica je priznala: “Koliko mi je hrabrosti potrebno samo da bih napravila znak križa! Moj Bože, moj Bože, smiluj mi se; to je sve što mogu reći, a opet, potvrdila je da joj nije dosadilo patiti, “da nije htjela manje patiti… Kad ne mogu ići dalje, pa u redu, ne mogu ići dalje!” I sestri koja je primijetila: “Vi užasno patite”, odgovorila je: “Nije, nije strašno. Mala žrtva ljubavi ne može gledati na nešto što joj njezin Zaručnik šalje kao na nešto užasno. On mi daje iz trenutka u trenutak ono što sam u stanju podnijeti; ne više”.
Također je željela da sestra bolničarka nastavi s hrabrošću. Ponekad kad je ostala bez daha, uzdahnula je: “Ja patim”. Ali pitala je svoju sestru bolničarku: “Svaki put kad kažem: Patim, molim Vas, odgovorite “utoliko bolje”; jer to je ono što bih željela reći, ali nemam uvijek snage to reći”.
Do dva dana prije smrti željela je ostati sama tijekom noći, no unatoč njenoj molbi, sestra bolničarka ju je posjećivala nekoliko puta. Tijekom jednog od tih posjeta, pronašla je Tereziju sklopljenih ruku i pogleda podignutog prema nebu. “Što radiš?” pitala je sestra bolničarka; “trebali biste pokušati spavati”. “Ne mogu spavati, sestro, previše patim; zato se molim”.
“A što kažete Isusu?”
“Ne kažem Mu ništa, ja Ga jednostavno ljubim”.
Ujutro 28. rujna činilo se da joj se približava agonija. Bolovi u grlu otežavali su joj disanje. U podne je pitala majku Prioricu: “Majko, je li ovo smrtna agonija? Što moram učiniti da umrem? Nikad neću moći umrijeti”. Popodne je pretrpjela tešku krizu zbog koje je rekla: “Ne mogu više izdržati. Oh! Molite za mene. Kada bi znali!” Smatralo se da neće preživjeti taj dan, a sestra Genoveva požurila ju je zamoliti za oproštajnu riječ. Tada je Terezija izgovorila riječi koje daju glavni naglasak čitavom njezinom životu i njezinom duhovnom nauku: “Sve sam rekla; SAMO LJUBAV JE ONO ŠTO SE BROJI”.
Nakon Matutina, dok je prolazila istinsko mučeništvo, sklopila je ruke i promrmljala: “Da, moj Bože! Da, moj Bože, prihvaćam sve”. Majka Priorica pitala ju je: “Nepodnošljivo patite, zar ne?” Ona je odgovorila: “Ne nepodnošljivo, Majko, ali puno, puno. Upravo onoliko koliko mogu podnijeti”.
Sljedeći dan, na dan svoje smrti, disala je vrlo teško. Sklopivši ruke i zagledavši se u kip Blažene Djevice, uzviknula je: “Oh! Usrdno sam joj se molila. Ali ovo je čista agonija bez ikakve primjese utjehe!”
Cijeli je dan trpjela neopisive bolove: “Ako je ovo agonija”, rekla je, “što je onda smrt? Ali dobri Bog me neće napustiti…. Da, Bože moj, čini sve što želiš, ali sažali se na mene”. Pred tri sata ispružila je ruke kao na križu. Majka Priorica joj je stavila na koljena sliku Gospe Karmelske, a Terezija ju je pogleda i rekla: “Majko, predstavi me vrlo brzo Blaženoj Djevici. Pripravi me za dobru smrt”. Priorica joj je rekla da je njezina priprema za smrt već gotova, na što je Terezija, nakon trenutka razmišljanja, odgovorila: “Da, razumjela sam što znači biti ponizan u srcu”. A onda, kao da joj je Bog u tom uzvišenom trenutku poželio u nekoliko riječi sažeti duboke misli koje su joj nadahnjivale život te je dodala: “Nije mi žao jer sam se predala Ljubavi. O, ne! Nije mi žao što sam se predala Ljubavi; upravo suprotno!”.
Na kraju, izričito izražavajući ulogu svojih patnji, primijetila je: “Nikad ne bih vjerovala da je moguće toliko patiti! Nikad, nikad! To mogu objasniti samo zbog svoje gorljive želje za spašavanjem duša“.