TEREZIJINA VELIKA OSJETLJIVOST (2)
Terezija je bila prilično stroga u prosudbi vlastite osjetljivosti. Stoga njezino svjedočenje ne bismo trebali prihvatiti previše doslovno.
Tijekom procesa za beatifikaciju koji se vodio u biskupiji, njezina sestra Celina je dala svjedočanstvo koje baca puno svjetla na ovo razdoblje Terezijinog života: “Od dobi od četiri i pol godine, odnosno nakon smrti svoje majke, pa sve do Božića 1886, kada je navršila četrnaest godina, Terezija je prošla kroz mračno razdoblje. Činilo se da veo prekriva kvalitete koje joj je Bog dao. Njezini su učitelji prepoznali njezinu inteligenciju, ali u svijetu je bila smatrana neugodnom i s nedostatkom sposobnosti. Ono što je potaknulo i činilo da se opravdava to mišljenje bila je, posebno, njena pretjerana plahost zbog koje je oklijevala i paralizirala se na svakom koraku. Moj ujak, gospodin Guérin rekao je da je Terezijino školovanje bilo skraćeno i da je njezino obrazovanje bilo nepotpuno. Istina je da je dala povoda za takva nepovoljna tumačenja, jer je jedva išta govorila, a razgovor je uvijek prepuštala drugima. Suprotno onome kako je to izvana izgledalo, život joj je bio ispunjen iskušenjima od njezina djetinjstva. Prošla je istinsko mučeništvo srca i puno toga pretrpjela i u tijelu. Imala je gotovo stalne glavobolje; međutim, njezina iznimna osjetljivost i nježnost kao i njeni osjećaji predstavljali su veliki izvor njezinih patnji. Sve je to podnijela bez prigovora, ali to ju je rastužilo. Važno je napomenuti da je, čak i tijekom tog životnog razdoblja, u osnovi bila snažnog karaktera, usprkos očitoj slabosti koju je prouzročila njezina osjetljivost. Ova izvanredna snaga bila je za mene očita zbog činjenice da je tuge nikad nisu odvratile od obavljanja njezinih dužnosti. Čak ni u tom razdoblju, nikad nisam primijetila nikakvu karakternu grešku, previše živahnu riječ, slabost u odnosu na kreposti. Mrtvila se svakog trenutka i u najbeznačajnijim stvarima. Čini mi se da nikada nije zanemarila niti jednu priliku za prinošenje žrtvi Bogu”.
Ta “Božićna milost” koju Terezija naziva “svojim obraćenjem” zaslužuje taj naslov samo u relativnom smislu. Očito nije označavala prijelaz iz stanja opačine u krepost, već je to bio uspon iz manje savršenog u savršenije stanje. To bismo radije trebali nazvati preobrazbom, a ne obraćenjem.
Određeni autori smatrali su tu preobrazbu plodom deset godina nastojanja i borbe u kojoj joj je, naravno, pomogla milost; ali u tome oni vide i pobjedu Terezije. Ovo nije viđenje same Terezije, jer je pobjedu u potpunosti pripisala Isusu, a ne godinama svoga vježbanja u krepostima. „U jednom je času“, piše ona, „Isus izvršio djelo koje ja nisam mogla izvršiti u deset godina; Isus ga je izvršio zadovoljavajući se mojom dobrom voljom koje mi nikada nije nedostajalo“. Svoju prosudbu potvrđuje primjerom čudesnog ribolova: Mogla sam mu reći poput njegovih apostola: “Gospodine, svu sam noć lovila, a nisam ništa uhvatila”. (Lk 5,5) Još milosrdniji prema meni nego prema svojim učenicima, Isus sam uze mrežu, baci je i izvuče je punu riba… On učini mene ribarom duša, osjetih veliku želju da radim na obraćenju grešnika, želju koju nikada prije nisam osjetila tako živo… Osjetih, jednom riječju, kako ljubav ulazi u moje srce, osjetih potrebu da zaboravim sebe kako bih sijala veselje, i otada sam bila sretna!“.
Zbog toga, prema njezinu mišljenju, svi njezini napori nisu imali drugog učinka osim da dokaže svoju dobru volju. Iako je djelovala sa svom energijom koju je posjedovala, bila je prisiljena prepoznati nemoć ljudske kreposti s obzirom na cilj savršenstva koji se mora postići. Njena preobrazba bila je čista milost koju joj je udijelio Isus. Stoga je rekla: “Kad se prisjetim prošlosti, dušu mi preplavi zahvalnost, videći milost da su mi nebesa naklonjena. To je dovelo do tako velike promjene u meni da više nisam prepoznatljiva“.
Ali trebalo je započeti novo razdoblje poteškoća. Od dvije godine Terezija je razmišljala o ulasku u redovnički život i “od tada se njezina odluka nikada nije promijenila”. U dobi od devet godina bila je sigurna da je pozvana u Karmel: “Osjećala je to tako snažno da u to nije nimalo sumnjala”. Nakon “Božićne milosti”, njezina je želja da uđe u Karmel postala gorljivija; Kristov poziv postajao je sve jači. Voljela se pridružiti svojim sestrama, koje su već bile u samostanu, sljedeće godine te na sam dan i sat kad je primila “milost obraćenja”.
Poslijepodne na blagdan Duhova, 29. svibnja 1887., prišla je ocu i zatražila njegovo dopuštenje. Potiskujući svoju tugu, udijelio joj je dopuštenje. Ali morala je dobiti i pristanak svog ujaka i skrbnika kojega se jako bojala. Tek je u listopadu sabrala hrabrost da s njim razgovara o tome. Kada se sastala s njim on je to izravno odbio, a to joj je naravno, nanijelo veliku tugu. Međutim, ohrabrena od svoje sestre Pauline, ubrzo se vratila službi, iako je njezine strahove pogoršala bolna kriza kroz koju je prolazila njezina duša: “Činilo joj se da je bila usred zastrašujuće pustinje tri dana… Noć, duboka noć, kao smrt spustila se na nju. Konačno, četvrtog dana, 22. listopada, ponovo je razgovarala sa svojim ujakom. Ovaj put je udovoljio njezinim željama. Ljubav je ponovno ušla u njezinu dušu i rasplamsala je do te mjere da je ponekad osjećala žar kakav nikada prije nije doživjela; ovo je uistinu bio prijenos ljubavi.
Poglavar Karmela, obaviješten o njezinim planovima, kategorički se usprotivio njezinu ulasku zbog njezine dobi, a biskup je prihvatio njegovo mišljenje. Preostala joj je samo još jedna mogućnost – obratiti se samome papi. To je pokušala no i to je bilo također neuspješno. Sve što je sada mogla učiniti bilo je prepustiti se Bogu.
Tome se dodala i činjenica da je Isus “izgledao kao da je odsutan; ništa mi nije otkrivalo Njegovu prisutnost”. Pa ipak, usprkos gorčini koja joj je ispunila dušu, u dubini njezina srca Terezija je imala intimnu ljubav i osjećaj velikog mira “jer nije tražila ništa osim volje dobrog Gospodina“.
Kad je napokon odlučeno da će joj biti dopušten ulazak na kraju Korizme, Terezija se pripremila velikom ozbiljnošću i svladavanjem. Nastojala je slomiti vlastitu volju pružajući male usluge drugima, izbjegavajući bilo kakvu zaslugu za njih. Na taj je način, kaže nam, rasla u predanju, poniznosti i ostalim krepostima.