PATNJA JE STVAR LJUBAVI – TO JE BOŽJI DOKAZ DA NAS ON LJUBI
“Isus kuša one koje ljubi”, rekla je Terezija. “Patnja je najveći dokaz koji nam može dati o svojoj nježnosti prema nama. Daje je samo svojim odabranim prijateljima. Čak je i povećava prema većoj mjeri naše ljubavi prema Njemu”.
Patnja je ujedno i odgovor naše ljubavi na Njegovu ljubav. “Bogu se možemo diviti”, napisala je Terezija, “ali On je, prije svega, mio i traži ljubav. Onda Ga ljubimo! Ljubimo Ga do te mjere da smo spremni trpjeti za Njega što god želi, čak i da trpimo patnje. “Ima li veće radosti od patnje iz ljubavi prema Bogu?”.
Ali mi Kristu dugujemo poseban dug, jer se On ispraznio i žrtvovao se za nas, i zato što, unatoč toliko ljubavi, zauzvrat prima tako malo ljubavi: “Isus” je, kaže Terezija, “postao siromašan da bismo mi mogli prakticirati milosrđe prema Njemu. On čezne za našom ljubavlju i moli za nju… On traži duše koje će ga utješiti, ali nikoga ne nalazi…. On se, kao ostavlja na našu milost. Učinimo naš život neprestanom žrtvom, mučeništvom ljubavi da bismo utješili Isusa. On traži samo pogled, uzdah, ali pogled i uzdah koji su samo za Njega!”. “Kakva radost moći trpjeti za Onoga koga ljubimo!”.
Slijedećirazlog patnje je taj što bez nje ne možemo doseći nebo.
Također, nagrada na nebu bit će proporcionalna mjeri i kvaliteti naše patnje ovdje dolje.
Od dana kad je Terezija u djelu oca Arminjona pročitala blistav opis prijema koji je Bog spremio za one koji su se trudili i patili za Njega, patnja joj je postala draga. „Ako je potrebno patiti i plakati da bismo stigli do neba”, rekla je, „dobro, želim trpjeti što god se Isusu svidi!” . „Ako Isus, usprkos Svojoj ljubavi prema nama, čini da patimo; ako nas On ne štedi, to je zato što On gleda izvan vremena, jer nas već gleda u stanju slave. Raduje se našem vječnom blaženstvu. Tako silno nam želi dati bogatu naknadu! Zna da je jedino patnja ona koja nas priprema kako bismo Ga mogli upoznati onako kako On Samoga Sebe poznaje i tako nas učiniti bogovima”. Ona je, također, napisala majci Agnezi: “Želim samo jedno sve dok budem u Karmelu, a to je patiti uvijek za Isusa. Život tako brzo prolazi. Koliko je bolje imati lijepu krunu na račun malo boli nego imati običnu bez boli. Pomislite, zbog jedne boli podnijete s radošću, više ću ljubiti Boga u vječnosti!”.
Stoga je njezina čvrsta odluka: “Prihvatimo patnju, inače Isus neće moći reći ‘sada je moj red da ti nešto dam“.
Napokon, patnja je nužna za spasenje duša.
„Bez prolijevanja krvi”, piše sveti Pavao, „nema oproštenja grijeha”. Za naše spasenje Isus se „poništio“ i pretrpio je najstrašniju bol. Dopustio je da Ga shrva tuga i umre obliven krvlju koja je potekla iz Njegovih brojnih rana.
Ali djelo otkupljenja nije završeno. Trajat će sve dok ima duša za spas. Ovo djelo Krist nastavlja kroz članove svoga Mističnog tijela. „Nadopunjam u svome tijelu za Njegovo tijelo”, kaže sveti Pavao, „ono što nedostaje mukama Kristovim”. Kristovi udovi sada moraju preuzeti svoj dio patnje. Na taj način oni će učiniti da se Kristove zasluge i zadovoljština primijene na duše.
Terezija je duboko shvatila ulogu patnje u djelu spašavanja duša. „Samo patnja”, napisala je, „može roditi duše za Isusa”. U toj suradnji koju naš božanski Spasitelj očekuje od nas prepoznala je posebnu ljubav prema nama: „Isus,“ rekla je, „ima za nas ljubav toliko nerazumljivu, toliko osjetljivu da ne želi ništa učiniti, a da nas ne poveže s Njim. Želi da s Njim sudjelujemo u djelu spašavanja duša. Stvoritelj svemira čeka molitve, žrtvovanje jadne beznačajne duše, kako bi spasio druge duše koje su, poput te duše, kupljene po cijeni Njegove krvi”. ” Oh! kako bih bila sretna kad bih u trenutku svoje smrti mogla prikazati moju dušu Isusu! Bila bi jedna duša koja je bila spašena iz pakla i koja bi hvalila Boga za svu vječnost!“. Stoga je ušla u Karmel kad je dala sve što je imala ne računajući troškove: svoje postupke, molitve, patnje; i nikada nije izrazila nikakve rezerve; “čak je iscrpila samu svoju supstancu tim darom”.
Djeca imaju prirodni užas zbog patnje i njihova sposobnost podnošenja je ograničena. Ali Terezija nije bila obično dijete. Duh Sveti ju je zaposjeo od ranog djetinjstva i postupno je prosvjetljivao i jačao.
Započela je s jednostavnim prihvaćanjem patnje, ali nakon kratkog vremena strastveno se zaljubila u nju i čeznula za njom. Kaže nam da “isprva nije shvatila da je potrebno puno patiti ako želimo postići svetost”. Ali iskušenja koja su je vrlo brzo pogodila, natjerala su je da shvati da se “ljubavlju može nazvati samo potpuno spaljivanje sebe, a mi se posvećujemo pomoću patnje”.