TEREZIJIN POZIV LJUBAVI
Sv. Terezija je pisala o svojoj ljubavi prema Isusu:
“O Riječi božanska! Ti si onaj božanski Orao kojega ljubim i koji si se zaletio k zemlji progonstva i htio trpjeti i umrijeti da privučeš duše u krilo vječnog ognjišta Blaženoga Trojstva! Ti si Onaj koji se vraćaš k nedostupnoj svjetlosti koja će odsada biti tvoje boravište! Ti si Onaj koji još ostaješ u dolini suza pod prilikom bijele hostije… Vječni Orle, ti hoćeš da me nahraniš svojim božanskim bićem, mene, siromašno malo stvorenje, koja bih se vratila u ništavilo kad mi ne bi tvoj božanski pogled davao život u svaki čas… O Isuse, dopusti mi da ti u pretjeranoj svojoj zahvalnosti kažem da tvoja ljubav ide do ludila… Kako ti kraj toga ludila možeš htjeti da se moje srce ne vine k tebi? Kako moje pouzdanje može imati granica?…“.
“Znam da su se sveci također prepustili ludosti u svojoj ljubavi prema Tebi. Činili su velike stvari! Moja se ludost sastoji u nadi da će me Tvoja ljubav prihvatiti kao žrtvu…. Moja ludost sastoji se u moljenju ‘orlova’, moje duhovne braće, da zadobijem za sebe milost da letim suncu Ljubavi, na krilima samog božanskog Orla. Moj Ljubljeni, dok god budeš želio, Tvoja će ptica ostati bez energije i krila, držeći oči neprestano uprte u Tebe. Želi biti očarana Tvojom milošću i postati plijen Tvoje ljubavi. Vjerujem, o moj preslatki Orle, da ćeš jednog dana doći i uzeti svoju ptičicu u Peć Ljubavi, uronit ćeš je zauvijek u plameni ponor te Ljubavi kojoj se prikazala kao žrtva….“
Sva istinska Kristova ljubav je apostolska: ona rađa žar. Stoga, u trenutku kad je njezina ljubav dosegla izuzetan stupanj žara, Terezijine su se misli okrenule dušama. Molila je Isusa da drugim dušama otkrije tajnu Njegove ljubavi, da odabere Sebi legiju duša koje će ići njezinim Malim putem i postati žrtve božanske Ljubavi. Njihova nesavršenost ne bi bila prepreka. Čak i kad bi bili slabiji i beznačajniji od nje same, još bi više odgovarali djelovanju milosrdne Ljubavi, pod uvjetom da mu se prepuste s potpunom poslušnošću i punim povjerenjem.
U ovoj fazi svog života Terezija je bolje nego ikad prije shvatila da je ljubav sve, da “sve nadoknađuje, čak i dug život” u ovoj zemlji iskušenja, da kad se duša uistinu preda ljubavi, svi njeni postupci, čak i najneznačajniji, obilježeni su tim božanskim pečatom.
To ne znači da to do sada ona nije razumjela; jer je na samom početku svog redovničkog života Celini napisala: “Samo jednu stvar moramo učiniti tijekom noći ovog života: ljubiti, ljubiti Isusa svom snagom svog srca i spasiti duše za Njega da bi mogao biti ljubljen. Oh! radosti što je Isus ljubljen!”.
Otprilike u isto vrijeme, za svoje je pravilo ponašanja uzela riječi svetog Ivana od Križa: “Za nas je u ovom životu vrlo važno posvetiti se djelima ljubavi, da bismo bili brže konzumirani, možda nećemo morati dugo čekati ovdje ili ubuduće, prije nego što nam se dodijeli gledanje Boga” (Živi plamen ljubavi).
Iskustva redovničkog života poslužila su samo da potvrde njezinu intuiciju i istinitost riječi njezinog duhovnog Oca. Shvatila je vrijednost ljubavi jer ju je okusila i živjela. Stoga, kad ju je uoči smrti sestra Genoveva zamolila za oproštenje, zadovoljila se odgovorom: “Sve sam rekla. Sve je ispunjeno. Bitna je samo ljubav”.
Sjetimo se tih riječi! One su posljednja volja i zavjet Svetice kojoj je Bog naložio da nas nauči novom putu duhovnog života. “Bitna je samo ljubav” jer je to korijenski princip i kraj svega, na nebu i na zemlji. Sve dolazi iz ljubavi; ona je duša svih stvari i svim djelima daje savršenstvo koje ih konzumira. Ona čini da pronađemo Boga, sjedinjuje nas s Njim, pretvara nas u Njega. Ona je izvor jedine sreće, jedine istinske sreće. “Jer nikada Bogu nisam dala ništa osim ljubavi”, rekla je Terezija, “On će mi pružiti ljubav”.
Neka ovaj princip bude nadahnuće za sve naše djelovanje! Neka sve u našem životu polazi iz nje i radi se iz ljubavi!
Bit će to jedan od glavnih naslova slave svete Terezije od Djeteta Isusa jer ona nas je naučila dragocjenoj istini da, da bismo bili sveti, moramo samo ljubiti Boga srcem djeteta.