BULA PROGLAŠENJA SV. MALE TEREZIJE SVETOM
25.5.2025.
- svibnja 1925.
PIO BISKUP SLUGA SLUGU BOŽJIH
Za vječnu uspomenu
S osjećajima žarke i najživlje radosti, na današnji dan i u ovoj godini milosrđa, mi, koji smo među Blažene Djevice uvrstili mladu Tereziju od Djeteta Isusa, redovnicu Reda bosonogih karmelićana, i predložili je ljubljenim sinovima Crkve kao uzor, slavimo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla i po našem vlastitom autoritetu, njezinu svečanu kanonizaciju.
Ova uistinu mudra i razborita Djevica hodala je putem Gospodnjim u jednostavnosti i domišljatosti svoje duše i, potrošivši sebe u kratkom vremenu, osigurala je dugu sjećanje. Još u cvijetu svoje mladosti, odletjela je u Nebo, pozvana da primi krunu koju joj je njezin nebeski Zaručnik pripremio za vječnost. Malo tko ju je poznavao tijekom njezina života, ali odmah nakon svoje dragocjene smrti, zadivila je kršćanski svijet buktinjom svoje slave i bezbrojnim čudima dobivenim od Boga njezinim zagovorom. Kao što je i predvidjela prije smrti, činilo se da zemlju obasipa ružama. Zbog tih čuda Crkva je odlučila dodijeliti mu počasti rezervirane za svece, ne čekajući uobičajene i fiksne rokove.
Rođena je u Alençonu, gradu u biskupiji Séez, 2. siječnja 1873., od časnih roditelja: Louisa-Stanislasa Martina i Marie-Zélie Guérin, poznatih po svojoj jedinstvenoj i žarkoj pobožnosti. Četrnaestog istog mjeseca primila je krštenje imenom Marija Franciska Terezija.
U dobi od četiri godine i sedam mjeseci, na njezinu golemu tugu, umrla joj je majka i radost je u njezinu srcu umrla. Njezin je odgoj tada bio povjeren dvjema starijim sestrama Mariji i Paulini, kojima se trudila biti potpuno pokorna, a živjela je pod marljivom i budnom brigom svog voljenog oca. U njihovoj školi, Terezija je jurila poput diva putem savršenstva. Od najranijih godina često je uživala u razgovoru s Bogu i živio je s neprestanom mišlju da ni na koji način ne ožalosti malog Isusa.
Začevši, po dobrohotnosti božanskog Duha, želju za potpuno svetim životom, čvrsto je odlučila da nikada neće odbiti Bogu ništa što bi od nje tražio, i ostala je vjerna tome do svoje smrti.
Kad je navršila devetu godinu života, povjerena je na odgoj časnim sestrama samostana Reda svetog Benedikta u Lisieuxu. Cijeli je dan provela tamo pohađajući nastavu, a navečer se vratila kući. Ako je po godinama i zaostajala za svojim školskim kolegicama, sve ih je nadmašivala napretkom i pobožnošću. Učila je o vjeri s takvim žarom i pronicljivošću da ju je kapelan Zajednice nazivao „teologinjom“ ili „malim doktorom“. Od tada je naučila cijelu knjigu Nasljeduj Krista napamet, a Sveto pismo joj je postalo toliko poznato da ga je često s autoritetom citirala u svojim spisima.
Tajanstvena i teška bolest nanijela joj je mnogo patnje. Čudesno je oslobođena, kako je sama ispričala, zahvaljujući pomoći Blažene Djevice Marije koja joj se ukazala smiješeći se tijekom devetnice u kojoj je zazivana kao Gospe od Pobjede. Zatim, ispunjena anđeoskim žarom, s velikom se pažnjom pripremala na Svetu gozbu (Prvu Pričest) kojoj je Krist sebe dao kao hranu.
Čim je okusila euharistijski kruh, osjetila je nezasitnu glad za ovom nebeskom hranom. Nadalje, kao nadahnuta, molila se Isusu, u kojem je pronašla svoju radost, da joj „svu ljudsku utjehu pretvori u gorčinu“. Od tada, sva gorljiva ljubavlju prema Kristu i Katoličkoj Crkvi, ubrzo nije imala veće želje nego ući u Red bosonogih karmelićanki, kako bi svojim žrtvovanjem i neprestanim žrtvama “pomogla svećenicima, misionarima, cijeloj Crkvi” i pridobila bezbrojne duše za Isusa Krista, kao što je, blizu smrti, obećala da će nastaviti činiti pred Bogom.
Kako je imala samo petnaest godina, susrela se s velikim poteškoćama u prihvaćanju crkvenih vlasti njezinog redovničkog poziva, zbog svoje mlade dobi. Međutim, svladala ih je nevjerojatnom snagom duha i, unatoč svojoj prirodnoj sramežljivosti, izrazila svoje želje našem prethodniku Lavu XIII., blažene uspomene, koji je, međutim, stvar prepustio odluci poglavara. Frustrirana u svojoj nadi, Terezija je osjećala veliku bol, ali se potpuno pokorila božanskoj volji.
Nakon ovog teškog ispita njezine strpljivosti i poziva, u travnju 1888. konačno je, uz odobrenje svog biskupa i sa svom radošću svoje duše, ušla u samostan Karmel u Lisieuxu.
Tamo je Bog učinio divna uzdizanja u srcu Terezije, koja je, oponašajući skriveni život Djevice Marije u Nazaretu, proizvela, poput plodnog vrta, cvijeće svih vrlina, posebno žarke ljubavi prema Bogu i izvanredne ljubavi prema bližnjemu, jer je savršeno razumjela ovu Gospodinovu zapovijed:”Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas”.»