U ZNAKU 100 – GODIŠNJICE PROGLAŠENJA SV. MALE TEREZIJE SVETOM
Dragi čitatelji!
Jučer je naš Karmelski red, i druge družbe povezane s njim, proslavio jubilej – 100. godišnjicu proglašenja sv. Male Terezije svetom. Možda će vam biti zanimljiv podatak, a mi smo ga isto nedavno saznale da je u Rimu na njezinoj kanonizaciji bio naš bl. Alojzije Stepinac, koji je bio izrazito pobožan i molio se našoj Maloj Svetici.
Da bismo se malo uživjeli u to vrijeme, pronašle smo propovijed koju je toga dana održao papa Pio XI. u Bazilici sv. Petra u Rimu koju ćemo s Vama podijeliti:
„Nedjelja, 17. svibnja 1925.
Časna braćo, ljubljeni sinovi,
„ Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe “, koji nam je, među mnogim brigama apostolske službe, dao ovu utjehu, to jest da smo prvu upisali u popis svetaca, onu Djevicu (Tereziju, op.p) koju smo i mi prvu, nakon početka pontifikata, uzdigli na čast blaženika. To je ona koja je postala dijete u duhu: to djetinjstvo koje se ne može odvojiti od veličine duše, ali čija je slava, prema obećanjima samoga Isusa Krista, apsolutno dostojna biti posvećena u nebeskom Jeruzalemu i u Crkvi koja se bori.
Isto tako, zahvalni smo Bogu što nam je danas, kao Namjesniku svog Jedinorođenog Sina, dopustio da vam svima, s ove Stolice istine i tijekom svečanih obreda, ponovimo i usadimo u vas vrlo blagotvorno upozorenje božanskog Učitelja. Kad su ga učenici pitali tko je po njegovom mišljenju veći u kraljevstvu nebeskom, on je ” dozvao malo dijete i postavio ga među njih” i izgovorio ove nezaboravne riječi: “Zaista vam kažem, ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko “.
Terezija, nova svetica, duboko upila je ovaj evanđeoski nauk, prenijela ga je u praksu svakodnevnog života. Doista, riječju i primjerom poučavala je ovom putu duhovnog djetinjstva novakinje svog samostana, a sve ostale putem svojih spisa: spisa koji su, budući da su se proširili po cijelom svijetu, nitko ih ne čita a da ih ne želi iznova i iznova čitati, s najvećom radošću duše i s puno koristi. Doista, ova najiskrenija djevojka, koja je cvjetala u zatvorenom vrtu Karmela, dodavši svom imenu ime Djeteta Isusa, živo je izražavala njegovu sliku u sebi. Stoga treba reći da tko god štuje Terezju, štuje i hvali božanski primjer koji je ona u sebi oponašala.
Danas se stoga nadamo da će se u dušama vjernika uspostaviti određena želja za prakticiranjem ovog duhovnog djetinjstva, koje se sastoji u ovome: da sve što dijete misli i čini po prirodi, i mi mislimo i činimo vježbanjem kreposti. Doista, baš kao što djeca, neokaljana ikakvom krivnjom i neometana ikakvim naporom strasti, počivaju sigurna u posjedu vlastite nevinosti (i potpuno oslobođena svake prijevare i dvoličnosti, iskreno izražavaju svoje misli i djeluju ispravno, pokazujući se izvana onakvima kakvi zaista jesu), tako je i Terezija po prirodi izgledala više anđeoski nego ljudski i stekla jednostavnost djeteta, prema zakonima istine i pravde.
Budući da su se u sjećanje Djevice iz Lisieuxa dobro urezali pozivi i obećanja božanskog Zaručnika: ” Tko je malen, neka dođe k meni. Bit ćeš nošen na grudima i milovan na koljenima. “Kao što majka miluje nekoga, tako ću te i ja utješiti “, Terezija se, svjesna vlastite krhkosti, s povjerenjem povjerila božanskoj Providnosti kako bi, oslanjajući se isključivo na njezinu pomoć, mogla dosegnuti savršenu svetost života, čak i kroz najteže teškoće, odlučivši težiti tome s potpunim i radosnim odricanjem od vlastite volje.
Stoga ne čudi da se u svetoj Redovnici ostvarilo ono što je Krist rekao: ” Tko se učini malim kao ovo dijete, bit će najveći u kraljevstvu nebeskom “. Zapravo, božanska dobrota bila je zadovoljna što ju je obogatila darom gotovo jedinstvene mudrosti. Nakon što je uvelike crpila istinski nauk vjere iz poučavanja Katekizma, asketizam iz zlatne knjige Nasljedovanja Krista, a mistiku iz svezaka svoga Oca Ivana od Križa, hraneći njezin um i srce marljivim čitanjem Svetog pisma, Duh istine joj je priopćio i očitovao ono što obično skriva “od mudrih i razboritih” i otkriva “malenima”; zapravo, ona je – prema svjedočanstvu Našeg Prethodnika – bila obdarena takvim znanjem o nebeskim stvarima da je mogla drugima pokazati siguran put do spasenja. I iz tog bogatog sudjelovanja u božanskom svjetlu i božanskoj milosti, u Tereziji je plamtjela tako velika vatra ljubavi da ju je, neprestano je noseći gotovo izvan tijela, konačno progutala, toliko da je, neposredno prije nego što je napustila ovaj život, mogla otvoreno izjaviti da “Bogu nije dala ništa osim ljubavi”. Također se čini da je, kroz tu snagu žarke ljubavi, u mladoj ženi iz Lisieuxa postojala svrha i predanost “raditi za ljubav Isusovu, samo da bi mu se svidjela, da bi utješila Njegovo Presveto Srce i promicala vječno spasenje duša, koje bi tada zauvijek ljubile Krista”: da je to počela činiti i postizati čim je stigla u nebesku domovinu, lako se razumije iz te mistične kiše ruža, koju je božanskim dopuštenjem, kako je naivno obećala dok je bila živa, već posijala po zemlji i nastavlja sijati.
Stoga, časna braćo i ljubljeni sinovi, iskreno želimo da se svi kršćani učine dostojnima sudjelovanja u ovom velikom izljevu milosti, kojemu je kumovala Mala Terezija; ali mnogo usrdnije želimo da je marljivo nasljeduju, ponašajući se poput djece, jer ako nisu takvi, prema onome što Krist kaže, bit će isključeni iz kraljevstva nebeskog. Ako svi slijede ovaj put duhovnog djetinjstva, svi će vidjeti koliko će lako biti moguće provesti onu korekciju ljudskog društva koju smo predložili od početka našeg pontifikata, a posebno proglašavanjem Velikog jubileja.
Stoga, učinimo svojom molitvu kojom je nova sveta Terezija od Djeteta Isusa zaključila svoju dragocjenu autobiografiju: ” Molimo te, o dobri Isuse, pogledaj na veliki broj malih duša i izaberi za sebe na zemlji legiju žrtava koje su dostojne tvoje ljubavi .” Neka bude tako.