ANALIZA TEREZIJINOG PRIKAZANJA MILOSRDNOJ LJUBAVI

Analizirajmo njegove glavne crte Prikazanja

Njezino prikazanje, u doslovnom smislu riječi, obuhvaća samo tri zadnja odlomka. Tekst koji dolazi prije služi kao uvod. Terezija se obraća Presvetom Trojstvu i izražava temeljne želje svoga srca, sažimajući istodobno temeljna načela svog Malog Puta. Prvo se prisjeća onoga što joj je uvijek bio glavni cilj: ljubiti Boga i činiti da Ga drugi ljube, slaviti Crkvu i spašavati duše.

Još jednom izražava svoju želju da bude svetica, da postigne stupanj slave koju je Bog odredio za nju. Kako bi to mogla ostvariti, odlučna je u potpunosti ispuniti Božju svetu volju. Ali ona shvaća da nije u stanju postići to savršenstvo vlastitim naporima; stoga ona traži od Boga da joj On bude svetost. Ona mu nudi beskrajne Isusove zasluge koje su uostalom njezino vlasništvo. Moli Ga da je gleda samo Isusovim očima (Svetim licem) i osjećajima Njegova Srca koje gori od ljubavi.

Dalje, kako bi osigurala povoljan prijem svoje molbe, moli Blaženu Djevicu da ona prinese njezino prikazanje osobno Presvetom Trojstvu.

Terezija se nada, zapravo osjeća se sigurno, da će joj se ispuniti sve želje srca, jer ih je sam Bog nadahnuo. To ne znači da je sigurna da neće povremeno počiniti pogreške, jer zna da je slaba; ali moli Boga da je očisti odmah (nakon pada) pogledom ljubavi. Rekla Mu je kako je zahvalna na svim milostima koje je već primila i na daru patnje. Nada se da će joj ona na nebu pribaviti veću sličnost božanskom Spasitelju. Što se tiče nebeskog blaženstva i posjedovanja Boga, ona se čvrsto nada da će jednog dana uživati u njima, no ipak, ne očekuje ih kao nagradu za vlastita zaslužna djela. Ona prikazuje svoje zasluge u korist drugih duša. Svoju sreću želi zahvaliti isključivo Božjoj ljubavi.

Nakon ovog uvoda dolazi samo prikazanje.

Terezija prvo kaže zašto to čini: “Da bih živjela u velikom činu savršene ljubavi”, ili, što je isto što i živjeti kao svetica, jer svetost je samo vježba savršene ljubavi.

Ona se prikazuje kao žrtva milosrdne Ljubavi, tako da Bog može preplaviti njezinu dušu Svojom beskrajnom nježnošću i ona Ga može ljubiti onako kako On ljubi nas, to jest Svojom ljubavlju koja je Duh Ljubavi. Ta će je ljubav neprestano konzumirati, pročišćavati, prouzročiti pravo mučeništvo ljubavi. A kad postigne stupanj savršenstva na koji je pozvana, ljubav će rastrgati veo i njezina će duša poletjeti u vječni zagrljaj milosrdne Ljubavi.

Terezija zaključuje govoreći da ovo prikazanje želi obnavljati beskonačno puno puta, svakim otkucajem srca. To tada nije prolazni čin pobožnosti, nego cijeli njezin život mora biti jedan čin savršene ljubavi. Želi izgraditi uobičajeno raspoloženje, tajno darivanje Bogu, potpuno prepuštanje Njegovom djelovanju ljubavi u njezinoj duši, savršeno podudaranje s Njegovim božanskim željama.

To je, dakle, divna formula u kojoj Terezija sažima svoj duhovni put; a učinci kojima je težila čineći ovo prikazanje ubrzo su postali očigledni. Njezina se ljubav, koliko god do tada bila gorljiva, čudesno povećala; a Bog je očito odgovarao na njezin dar same sebe.

Pet dana kasnije, dok je molila Križni put, odjednom se osjećala ranjenom od tako gorljive vatrene strelice da je pomislila da će umrijeti. Činilo se da ju je nevidljiva ruka uronila u vatrenu peć, a toliko je velika bila njezina ljubav da je pomislila da neće moći više podnijeti žar ni sekunde, a da joj ne iščezne. A onda su došle “rijeke, oceani milosti”, koje su joj deset mjeseci – do 5. travnja 1896. – preplavile dušu. Milosrdna Ljubav bila ju je pronikla i obavila, pročišćavajući i obnavljajući je svakog trenutka, ne ostavljajući u njoj ni traga grijeha.

Nakon Uskrsa 1896. Bog je htio da je još jednom muče duhovne kušnje, ali ljubav joj je i dalje gorjela u duši. To znamo iz opetovanih priznanja koje je dala onima oko sebe. Majci Agnezi je rekla da nije dobro vidjela što će više imati na nebu od onoga što joj je dano na zemlji: “Doista je istina, vidjet ću dobrog Gospodina, ali što se tiče toga da budem s Njim, pa, već imam to potpuno”. I nekoliko dana kasnije napisala je: “Draga majko: Isus se dobro skriva i razgovara sa mnom samo od vremena na vrijeme, čak i tada ‘kroz rešetke’, jer najžešće osjećam da nisam mogla podnijeti više od toga. Srce bi mi se slomilo ne mogavši podnijeti toliko sreće”.

Vlastitoj sestri Mariji od Presvetog Srca rekla je da, ako na kraju ne uspije doći do najviših područja ljubavi kojima je težila njezina duša, ipak bi tijekom svog zemaljskog mučeništva okusila više slatkoće nego što bi je doživjela usred nebeskih radosti, osim ako Isus nije izbrisao sjećanje na njezine zemaljske nade. A majci Mariji Gonzagi je ponovila krajem lipnja ili početkom srpnja 1897. da je njezina ljubav ponor i da Isus nikako ne može ispuniti dušu više ljubavi nego što joj je dao.

Na kraju se povjerila sestri Mariji od Presvetog Trojstva: “Moje su želje bezgranične; stvari koje mi dobri Gospodin sprema nakon moje smrti i slava i ljubav koje predviđam toliko nadilaze sve što se da zamisliti da ponekad moram prestati razmišljati jer mi se zavrti u glavi”. Upravo je ta ljubav održala Tereziju tijekom njezinih najstrašnijih tjelesnih i duševnih patnji; i, u konačnici, umrla bi smrću od ljubavi, ponesena u činu ljubavi.