SIROMAŠTVO DJETETA
MALO DIJETE nije samo slabo, već je i siromašno. Ne samo da ne može učiniti ništa, već ne posjeduje ništa. Ima samo ono što mu roditelji daju. Terezija, oštrim duhovnim osjećajem koji je karakterizira, primjenjuje ova zapažanja na vlastiti Mali Put Duhovnog Djetinjstva: “Da bismo ostali mala djeca, trebamo očekivati sve od našeg dobrog Gospodina, kao što dijete očekuje sve od svog oca, ne brinući se ni o čemu”.
Ipak, dijete odrasta i dolazi vrijeme kada njegov otac želi da zarađuje za život i da se samo brine o sebi. Terezija je, naprotiv, procijenila da nije sposobna zarađivati za život, to jest razvijati u sebi život milosti; niti je željela odrasti. Željela je “ostati uvijek mala i siromašna, kako bi sve očekivala od Boga”. Shvatila je da nas takav duh siromaštva i poniznosti oslanja na Boga, a ne na sebe, i najbolje je sredstvo za privlačenje Njegove snažne pomoći.
Terezija je najjasnije izrazila svoje mišljenje o toj temi u XI poglavlju Povijesti jedne duše. S. Mariji od Presvetog Srca napisala je ovo zadivljujuće pismo. U njemu otkriva vlastitu čežnju da ispuni sva zvanja i podvrgne se mukama svih mučenika. To je samo obeshrabrilo njezinu jadnu sestru Mariju jer u vlastitom srcu nije pronašla takve želje za mučeništvom i nažalost zaključila da njezina ljubav nije iskrena.
Terezija joj je utješno rekla da “želje za mučeništvom NISU NIŠTA”. One su samo utjeha koju Isus ponekad daruje slabim dušama, jer želi oživjeti njihovu velikodušnost i omogućiti im da strpljivo podnose patnje. Ne daje ih dušama koje su dovoljno jake da ostanu postojane i Njemu odane, usprkos njihovoj prirodnoj odbojnosti prema patnji. Zadržavajući takve utjehe, Isus im daje ‘privilegiranu milost’, dar čvrstoće koja odgovara njihovim prilikama i njihovom duševnom stanju. Terezija je navela primjer samoga božanskog Spasitelja koji je ispio čašu svoje muke do posljednje kapi usprkos tuzi koja mu je preplavila dušu. Čini se da Terezija umanjuje vrijednost takvih želja. One su, zapravo, znak velikodušnosti duše i to je bila istina u njenom vlastitom slučaju, ali umanjujući njihov značaj, nadala se da utješi svoju sestru koja nije imala takva iskustva. Također je željela da shvati da ono što se sviđa Bogu u nama nije činjenica da imamo takve želje, već da ljubimo svoje siromaštvo. Te želje su učinak milosti, pa ipak, mogle bi dovesti do toga da je Bog s nama nezadovoljan, ako bismo se na njima zaustavili sa zadovoljni samima sobom.
Tu misao ona razvija na maestralnoj stranici koja je jedan od najbogatijih dragulja njezine duhovnosti: “Draga sestro: Kako možeš reći da su moje želje dokaz moje ljubavi? Predobro znam da uopće nije to što godi dobrom Bogu kad pogleda u moju dušu. Ono što Mu godi jest to što ljubim svoju malenost i siromaštvo i imam slijepu nadu u Njegovu milost ….Što smo slabiji i što smo potpuno bez želja ili kreposti, to ćemo više biti raspoloživi da primamo blagodati Njegove proždiruće i preobrazujuće ljubavi koja djeluje u nama. Dovoljno je imati jedinu želju biti žrtvom pod uvjetom da se zadovoljimo time da ostanemo uvijek siromašni i nemoćni”.
Sada imamo njezinu cjelovitu misao. Znamo njezinu tajnu. Posjedujemo sredstva za istinsku ljubav prema Isusu i preobrazbu u Njemu. Sastoji se, s jedne strane, u ljubavi prema svojoj malenosti, svojoj slabosti. S druge strane, moramo imati potpuno povjerenje u Božje milosrđe i želju da budemo Njegova žrtva ljubavi. Bez obzira koliko je širok opseg naše malenosti ili siromaštva, niti koliko je dubok ponor naše bijede, oni ne mogu biti prepreka Božjem djelovanju. Naprotiv, bit ćemo spremni na tu akciju proporcionalno našoj potrebi. Što je veća naša slabost, naše siromaštvo i naša bijeda, to smo spremniji za Njegovu milost. Stoga bismo trebali gorljivije prihvatiti svoju malenost i svoju bijedu; jer se djelo božanskog milosrđa sastoji upravo u popunjavanju praznine naše bijede. Božja ljubav je zadovoljena samo “kad se Bog sagne do našeg ništavila i to ništavilo pretvori u vatru”.
Nažalost, većina duša priječi djelovanje Njegove milosrdne ljubavi, jer, ne samo što odbijaju prihvatiti svoje siromaštvo i slabost, već posebice niti ne shvaćaju koliko su siromašne i slabe. To Terezija s tugom bilježi: “Da pristanemo ostati uvijek siromašni i nemoćni, u tome je poteškoća! Zapravo, gdje možemo naći onoga koji je uistinu siromašan? Nije li on jedini uistinu siromašan koji je toliko ponizan da vjeruje za sebe da je ništa? Oh! ostanimo onda daleko od svega što je isprazno – slavno! Ljubimo svoju malenost, nedostatak osjećaja. Tada ćemo biti siromašni duhom i Isus će doći po nas, koliko god daleko bili od Njega i zapalit će nas Njegovom ljubavlju. Kako bih voljela da mogu učiniti da shvatite što osjećam … Samo povjerenje i pouzdanje trebaju nas dovesti do Ljubavi.
Nekoliko dana prije smrti, razvila je istu misao: “Ne mogu se osloniti ni na što, niti mogu računati na bilo što, što sam učinila da izgradim svoje pouzdanje u Boga. Ali svijest o mojem siromaštvu poslužila je kao pravo svjetlo za mene. Znala sam da tijekom svog života nikada nisam mogla platiti bilo koji dug koji sam dugovala Bogu, ali da sam od tog znanja mogla stvoriti duhovno bogatstvo i moć. Tada sam uputila ovu molitvu: „O moj Bože, plati dug ti sam, ali učini to na način koji samo ti Bože možeš učiniti, tako da može biti beskrajno bolje nego da sam ja sam ispunila moje obveze: I prisjetila sam se s velikom utjehom ovih riječi Duhovnog spjeva sv. Ivana od Križa: “Plati moje dugove”… Tako veliku milost ljudi nikada ne bi mogli vratiti, ali sama naša nesposobnost ispunjava našu dušu mirom, jer znamo koliko u potpunosti ovisimo samo o Bogu”.
Vidimo, dakle, da biti siromašan i prihvatiti svoje siromaštvo daje nam, tako reći, pravo tražiti od Boga da nam podmiri dugove prema Njemu i da to učini kako samo On to može. Napokon, nije li to ono što činimo kad Ocu nudimo beskrajne zasluge Isusa, Njegovog ljubljenog Sina?