DUBOKO TEREZIJINO OBRAĆENJE
“Imala sam veliku želju raditi na obraćenju grješnika.”
Ova Terezijina izjava odražava duboku promjenu koja se u njoj dogodila 25. prosinca 1886. Da bismo bolje razumjeli ovu preobrazbu, moramo se malo vratiti u jesen te godine, kada se Terezija našla u teškoj situaciji nakon što je Marija otišla u Karmel. Kome se mogla povjeriti? Kome bi se mogla obratiti za pomoć? Jako je voljela Isusa i čeznula mu se potpuno predati. Voljela je Djevicu Mariju, koja ju je prije tri godine osmijehom izliječila. Pa ipak, nije se obratila njima, već svojim «četiri male braće i sestara na nebu», koji su umrli u mladosti. Nikada ih nije poznavala, ali im se usrdno molila da joj podare mir i da joj pokažu da su “na nebu još uvijek znali voljeti”. I Terezija je napisala: “Odgovor se nije dugo čekao, jer uskoro je došao mir koji je preplavio moju dušu svojim divnim valovima, i tada sam znala da ako sam voljena na zemlji, voljena sam i na nebu”. Unatoč tome, još se nije preobrazila i još uvijek je sebe doživljavala vrlo nesavršenom. Evo kako je opisala sebe nekoliko redaka kasnije:
“Budući da sam bila najmlađa u obitelji, nisam bila navikla sama pospremati sobu u kojoj smo spavali, a sama nisam radila nikakve kućanske poslove. Ponekad sam pokušavala pospremiti krevet da ugodim Bogu, ili pak navečer, kad je Celina bila. No, kao što sam već rekla, radila sam te stvari samo za Boga. Jao, bilo je baš suprotno. Ako sam se činila sretnom ili iznenađenom, postala sam nesretna zbog svoje krajnje osjetljivosti, čak i nesvjesno, umjesto da zaboravim na to i ne plačem, što je pogoršalo stvari, plakala sam kao Magdalena, a onda kad sam se počela razveseljavati, počela bih ponovno plakati jer sam plakala. Svi argumenti bili su beskorisni; Nisam uspjela ispraviti ovu užasnu pogrešku.”
Tada se dogodilo čudo – sama Terezija koristi tu riječ.
«Bog bi morao učiniti malo čudo da odrastem u trenu, a to čudo učinio je tog nezaboravnog božićnog dana. U toj blistavoj noći koja baca takvo svjetlo na slasti Presvetog Trojstva, Isus, nježno, malo Dijete od samo jednog sata, promijenio je noć moje duše u zrake svjetla. Te noći kada je sebe učinio podložnim slabosti i patnji iz ljubavi prema meni, učinio me jakom i hrabrom, naoružavši me Njegovim oružjem, od te noći nikada nisam bila poražena ni u jednoj borbi, već sam hodala od pobjede do pobjede, počevši, da tako kažem, ‘trčati kao div’!” (Rukopis A, 44v).
Terezija zatim prepričava svoje «potpuno obraćenje» po povratku s mise polnoćke u ranim jutarnjim satima 25. prosinca 1886. Ona zaključuje ovaj izvještaj ovim riječima: «Terezija je ponovno otkrila snagu duše koju je izgubila u dobi od četiri i pol godine, i trebala ju je sačuvati zauvijek!». Sljedeće godine 2. siječnja napunit će četrnaest! Zatim dodaje što je to obraćenje donijelo u njoj.
„Tom svjetlosnom noći započelo je treće razdoblje mog života, najljepše i najispunjenije milostima s neba. Posao koji nisam mogla obaviti deset godina Isus je obavio u jednom trenutku, zadovoljivši se mojom dobrom voljom koje nikad nije nedostajalo. Mogla bih mu reći poput njegovih apostola:‘Učitelju, lovila sam cijelu noć i ništa nisam ulovila.’ Milostiviji prema meni nego prema svojim učenicima, Isus je osobno uzeo mrežu, bacio je i izvukao je punu ribe. Učinio me lovcem duša. Osjetila sam veliku želju da radim na obraćenju grešnika, želju koju prije nisam tako intenzivno osjećala. Osjetila sam kako milosrđe ulazi u moju dušu i potrebu da zaboravim sebe i da ugodim drugima; od tada sam sretna!» (Rukopis A, 45v).
U ovim posljednjim recima, koji su bogati značenjem, Terezija dijeli svoje iskustvo obraćenja. Najprije govori o svojoj radosti – ulazila je u najljepše razdoblje svog života. Shvatila je da je Isus u njoj u trenu postigao ono što nije mogla postići vlastitim trudom. Sve što je mogla ponuditi bila je njezina dobra volja – njezin pristanak. Isus ju je učinio lovcem duša, apostolom, revnom evangelizatorkom koja radi na širenju Evanđelja. I na kraju, kaže ona – što nije najmanje, nego najvažnije, istinski ispit obraćenja – osjetila je kako u nju ulazi milosrđe, ljubav Božja! Rezultat je bio samozaborav, okretanje prema van i duboka radost. Božić 1886. bio je milost, duhovni događaj koji je Tereziju oslobodio za ispunjenje njezina redovničkog poziva i njezinog poslanja u Crkvi. Milost tog Božića dala joj je nutarnju cjelovitost i ravnotežu kakvu nikad prije nije poznavala, čineći temelj njezine svesrdne predanosti Karmelu.
Bog poziva sve na obraćenje – da slušaju riječ njegova Sina, Isusa Krista, i da donose plodove obraćenja. Njegova je milost uvijek na djelu, poziva nas, želi našu suradnju i našu predanost. Bog ozbiljno shvaća našu odgovornost i slobodu. Odbijanje milosti ima posljedice, čak i ako ne znamo granice Njegove strpljivosti. Terezija je doživjela milost obraćenja koja joj je promijenila život. Zamolimo je da nam pomogne da istinski primimo milost koja se nudi svakome od nas na svoj jedinstveni način.