S TEREZIJOM KROZ «OLUJU»
«Blažen onaj koji se nađe dostojan biti iskušavan!» Ovo su posljednje riječi pisma 105, koje je Terezija napisala svojoj sestri Célini 10. svibnja 1890. U to je vrijeme Celina putovala s njihovom sestrom Leonijom i obitelji Guérin na hodočašće u Lurd, Tours (uključujući posjet oratoriju Svetog Lica g. Duponta) i drugdje.
Biti blažen zbog podnošenja iskušenja? Kušnja je uvijek izvor patnje jer, kako pokazuje Evanđelje ove nedjelje, to je kušnja koja razotkriva našu ograničenost. Dok Isus briljantno podnosi kušnju, mi, kao obična ljudska bića, moramo se zapitati – kako to izdržati? Čini se da naša draga Terezija dodaje još jednu poteškoću kada trpljenje iskušenja povezuje s riječi blažen! Mala Terezija je velika svetica, kao što znamo, pa poslušajmo što ona želi reći.
U svom pismu Celini, Terezija pita o njenom iskustvu tijekom putovanja u Lurd. Je li sretna? Je li primila milosti dok je posjećivala ta sveta mjesta — osobito Oratorij Svetog Lica u Toursu — ili dok je promatrala ljepotu prirode, planina, rijeka? Sva ta ljepota sigurno uzdiže dušu, ali Terezija tada poziva svoju sestru da se odvoji od zemaljskih stvari, da se oslobodi utjehe koju Isus pruža, kako bi prionula samo uz Njega! Također je potiče da ostane blizu Presvete Djevice i da živi u čistoći, jer čista srca Boga će vidjeti. Ali čista srca ponekad su okružena trnjem – neizbježnim iskušenjima. Ona zaključuje afirmacijom sreće onih koji pate, odnosno onih koji se odupiru iskušenjima. Ona čak ide tako daleko da govori o dostojanstvu onoga koji trpi iskušenje.
Tog istog dana Terezija je napisala još jedno pismo svojoj sestri, Majci Agnezi od Isusa. Majka je Agneza bila u duhovnim vježbama pa Terezija nije mogla razgovarati s njom, pa joj je napisala: «Kako sam sretna što sam uvijek zatočenica u Karmelu; Nemam želju ići u Lurd da bi doživjela ekstaze. Više volim monotoniju žrtve! Kakva je radost biti tako skriven da nitko ne misli na tebe… biti nepoznat čak ni osobama s kojima živiš…»
Kako bismo trebali razumjeti ova dva pisma? Njihov je sadržaj različit, ali ne i proturječan – naprotiv, izražavaju istu misao i Terezijino uvjerenje: sreća se nalazi u odabiru Isusa, to jest u odabiru neba, i u življenju tog izbora kroz strogoću i samoću Karmela. Ona čak koristi riječ zatvorenik – ne da bi tvrdila da je zaštićena od iskušenja, već da se suočava s tamom, prihvaćajući patnju i tako pobjeđujući iskušenje, baš kao što je Isus učinio u pustinji.
Borba protiv iskušenja može biti silovita poput oluje! Ovako to Terezija objašnjava u pismu ohrabrenja koje je napisala svojoj sestri Leoniji, sestri Tereziji-Dositeji, 11. listopada 1894., gdje piše: “Isus spava dok se Njegova jadna zaručnica bori protiv valova kušnje, ali mi ćemo Ga zvati tako nježno da će se uskoro probuditi, zapovijedajući vjetru i oluja, i mir će se vratiti…”
U drugom pismu, napisanom godinama kasnije opatu Mauriceu Bellièreu 21. listopada 1896., Terezija piše: “Sada kad je oluja prošla, zahvaljujem Bogu što je učinio da prođeš kroz nju, jer čitamo u našim svetim knjigama ove prekrasne riječi: “Blago čovjeku koji je pretrpio napast” (Jak 1,12), i opet: “Što zna onaj tko nije bio u iskušenju?» (Sir 34,10). Zapravo, kada Isus poziva dušu da usmjeri i spasi mnoštvo drugih duša, nužno je da ona iskusi iskušenja života. Budući da vam je udijelio milost da iz borbe izađete kao pobjednik, vjerujem, gospodine Oče, da će naš blagi Isus ostvariti vaše velike želje. Molim ga da budete ne samo dobar misionar nego i svetac sav zapaljen ljubavlju prema Bogu i dušama; Molim Vas isprosite mi i tu ljubav da Vam pomognem u Vašem apostolskom radu.”
Za Tereziju je jasno da je kušnja neizbježan prolaz za one koji žele slijediti Krista.
U svojim ranim godinama, suočila se s oblikom iskušenja, klasičnom borbom u duhovnom životu: skrupulama. Ona piše u rukopisu A: “Godina nakon moje prve pričesti prošla je gotovo bez ikakvih unutarnjih kušnji za moju dušu. Bilo je to tijekom mojih duhovnih vježbi za drugu pričest [21. svibnja 1885.] kada me je napala užasna bolest skrupula. Čovjek bi morao proći kroz ovo mučeništvo da bi ga dobro razumio, a meni bi bilo nemoguće iskazati ono što sam trpjela godinu i pol.”
Budući da je to sama iskusila, Terezija je u pismu 92, svojoj rođakinji Mariji Guérin mogla odgovoriti: “Draga moja mala sestro, dobro si učinila što si mi napisala, i ja sve razumijem … sve, sve, sve! … Nisi počinila sjenu nikakvog zla; Toliko dobro znam što su te vrste napasti da te u to mogu uvjeriti bez ikakva straha, a osim toga Isus mi to govori u dubini moga srca… Sve te napasti moramo prezirati i na njih se uopće ne obazirati.” Ostatak pisma jasno pokazuje da je Marija prolazila kroz krizu skrupula. Dakle, preziranje iskušenja također je oblik otpora. Baš kao što je bijeg od zla koje bi vas moglo nadvladati ponekad najmudrije.
Terezija nam daje poruku pouzdanja u Isusa. Ona zna da je on pravi pobjednik nad kušnjama i da s njim moramo stajati kad se suočimo s ovim kušnjama.
Na početku ove Korizme, pomolimo se Isusu po zagovoru svete Terezije, da nam udijeli snage trpjeti i nadvladati svaku kušnju!