TEREZIJA JE RASLA U JEDNOSTAVNOSTI
Terezija je u svoju autobiografiju zabilježila činjenicu da isprva nije razumjela veliku vrijednost jednostavnosti. To je bilo sasvim prirodno; jer kako sveci ne postižu svetost odjednom, tako ni oni odmah pronalaze pravilo koje je najprikladnije da ih vodi do postizanja tog cilja. Takvo znanje plod je iskustva i ovisi o svjetlosti odozgo. Iskustvo nam dolazi progresivno i, kao što je rekla sveta Terezija, “Isus nam ne voli pokazivati sve odjednom …. Obično svijetli malo po malo”.
Svjetlost i životno iskustvo posebno su potrebni onome tko želi djelovati s jednostavnošću. Neupitno, mora izbjegavati krutost koja bi okovala i ugnjetavala njegovu dušu, previše zahtijevajući od sebe i stavljajući previše naglaska na pokoru. Isto tako, s jednakom ozbiljnošću mora odbiti udovoljiti prirodi u korist duha, kako bi djelovala jednostavno. Jednostavnost se drži sredine. Plod je razuma i duha Evanđelja. Ona je Božji dar.
Moguće je da je Terezija to naučila od svoje svete Majke Terezije Avilske; jer Terezija je voljela citirati ove riječi svete Obnoviteljice Karmela: “Bog ne traži mnoštvo sitnica, kao što bi neki mogli pomisliti. Ni na koji način ne smijemo okivati svoje duše… takav način, umjesto da nas vodi prema svetosti, on bio bi povod za mnoštvo nesavršenosti”. Prosvijetljena Duhom Svetim, Terezija je promijenila svoje poglede u pitanju pokore i mrtvljenja. Čitanje života svetaca prvo ju je nagnalo da oponaša njihov primjer. Štoviše, određeni broj njezinih susestara prakticiralo je neke izvanredne pokore. No dogodilo se da se Terezija razboljela jer je predugo nosila mali križ s oštrim željeznim šiljcima. Prosvijetljena s neba, shvatila je da strogosti svetaca nisu bile namijenjene njoj niti onima koji su trebali hodati Putem Djetinjstva. Shvatila je da su mrtvljenje uma i srca neusporedivo veće razapinjanje. Tako je krenula u rat protiv sebe na duhovnoj razini odricanjem i skrivenim žrtvama. Prakticirala je na sebi samozaborav i izbjegavala je tražiti sebe u bilo čemu.
U pismu ocu Belliéreu napisala je: “Znam da postoje sveci koji su proveli svoje živote prakticirajući izvanredna umrtvljenja… ali, uostalom, u kući našega nebeskog Oca ima mnogo stanova. Isus nam je tako rekao i zato slijedim put koji je On otkrio za mene”. “U te izvanredne pokore lako se uvuče ono što je nadahnuto prirodom, a ne krepošću, dok nas u skrivenoj borbi unutarnjeg odricanja priroda ne može tako dohvatiti i možemo lakše postići poniznost i mir”.
Znamo da Terezija ovdje podučava zdravom nauku. Ne postoji li broj ljudi koji zamišljaju da su umrtvljeni jer vrše tjelesne pokore, dok se ne uspijevaju odreći običnih stvari svakodnevnog života ili života redovničke zajednice? Takvim osobama često nedostaje poniznosti uma i ne žele se pokoriti. Oni ne prakticiraju samozaborav, niti prakticiraju djela ljubavi prema bližnjemu. Naizgled pokušavaju voditi duhovni život. Neki čak mogu živjeti u redovništvu dugi niz godina, ali, ipak, nikada neće uspjeti zadati udarac svome samoljublju; i možda nikada neće uspjeti donijeti učinkovitu odluku da jednom zauvijek zaborave na sebe.
Terezija nam kaže da je na početku redovničkog života, želeći se umrtviti u obrocima, miješala gorko bilje s hranom koja joj je bila posebno draga ili je pokušavala smisliti stvari zbog kojih bi joj se jela gadila dok bi ih jela. Ali “kasnije”, rekla je, “otkrila sam da je više u skladu s krepošću jednostavnosti prikazati ih dobrom Gospodinu i zahvaliti mu na stvarima koje sam pronašla po svom ukusu”. Dodaje, međutim – i ovdje još jednom vidimo njezinu dominantnu nakanu – “ali kada sam nešto poželjela, bila sam puno zadovoljnija, jer tada sam se uistinu nečega odrekla”.
Terezija je također odbijala mrtvljenja koja bi mogla ometati njezinu pažnju prema Bogu. Jednog dana kad joj je netko govorio o svećeniku koji je jako patio od nadraženosti kože, a ipak je odbio ublažiti bol, primijetila je: “Ne bih mogla vježbati takvu vrstu sputavanja. Radije vježbam mrtvljenje na način koji čini moj um slobodnijim (za Boga)“.
