Glas iz Karmela

JEDNOSTAVNOST U NJEZINOM DJELOVANJU

Terezijin put, prema njezinom vlastitom svjedočenju, obično zahtijeva čine koji su  uobičajeni i zajednički, stvari koje nisu izvor zavisti. Smatrala je sebe “vrlo malom dušom, onom koja Bogu može ponuditi samo beznačajne stvari”. “Bog”, rekla je, “nema potrebe za briljantnim djelima, za lijepim mislima… Nije ni inteligencija ni talent ono što Bog traži na zemlji. On voli jednostavnost. Zaista bismo zaslužili sažaljenje kada bi se od nas tražilo da činimo velike stvari. Ne prezirem duboke misli koje hrane dušu i ujedinjuju nas s Bogom, ali već dugo vremena razumijem da ne trebamo graditi na takvim temeljima, niti se savršenstvo sastoji u primanju mnogih svjetala. Najuzvišenije misli su bez vrijednosti bez djela”. “Bog mi je dao do znanja da, da bismo postigli istinsku slavu ne moramo izvršavati veličanstvena djela, već se moramo sakriti i vježbati krepost na takav način da naša lijeva ruka ne zna što čini naša desna ruka“.

Zbog toga se svo njezino ponašanje sastojalo u tome da udovolji Isusu, u savršenom činjenju djela koje su sastavni dio našeg uobičajenog života. Činila je čine kreposti i odricanja onako kako su joj okolnosti sugerirale i ponudila Mu je male stvari koje jedino preostaju duši koja živi u duhovnoj suhoći: “Nemam drugog načina da dokažem svoju ljubav”, napisala je, “osim da posipam cvijeće, to jest da iskoristim svaku priliku da činim male žrtve, bilo da je to pogled ili riječ; da upotrijebim sve najneznačajnije stvari i da ih činim iz ljubavi… Stoga, svaki cvijet koji nađem na putu iščupam za Isusa. I dok posipam svoje cvijeće pred Njim, želim pjevati, iako sam ih morala trgati među trnjem. A što je trnje oštrije i duže, moja je pjesma slađa”.

Slično tome, ona potvrđuje svoju radost i u malim odricanjima: “Bi li redovnički život bio zaslužan bez tih žrtava? Ne! Naprotiv, ti mali križevi čine svu našu radost. Oni su uobičajeni, ali pripremaju naša srca da prihvate velike križeve kad je takva volja našeg dobrog Učitelja. Ne odbijmo Isusu ni najneznačajniju žrtvu! Sve što pripada redovničkom životu uistinu je veliko”.

Često smo skloni zanemariti ili podcijeniti male žrtve i male obične čine svakodnevnih kreposti. Obično cijenimo važna djela i skloni smo se diviti velikom i očito teškom. Ovim pomalo umjetnim standardom vrijednosti gubimo mnogo i pokazujemo malo ljubavi. Ništa nije beznačajno ili zanemarivo u službi Božjoj; jer vrijednost djela definitivno ne proizlazi iz važnosti njezinog predmeta. Vrijednost djela dolazi iz nakane s kojom ga činimo i ljubavi s kojom je pokretano. “Male stvari učinjene iz ljubavi”, rekla je Terezija, “one su koje očaravaju Kristovo Srce….”. Suprotno tome, “najsjajnija djela, kad se rade bez ljubavi, samo su ništavilo”.

Istina je, naravno, da važnost i težina djela, stupanj odricanja koje od nas zahtijeva mogu biti povod za veće zasluge. Ipak, istinska vrijednost takvih djela proizlazi iz kvalitete ljubavi koja ih oživljuje.

S druge strane, naš nam svakodnevni život ne nudi mogućnosti za ništa više od običnog odricanja i vježbanja običnih kreposti. Rijetko imamo priliku učiniti izvanredne stvari i nađemo se nesposobni izvršiti pokore o kojima smo čitali u životima mnogih svetaca, niti ih Bog očekuje od svih. Životi većine ljudi dopuštaju samo izvršavanje dužnosti njihovog životnog staleža. Dobar se život sastoji uglavnom od kreposnih djela i odricanja koja spadaju u njegovu svakodnevnicu. Mogli bi nas navesti da to smatramo beznačajnim, ali ne bismo trebali suditi o stvarima prema njihovom izgledu.

Kad pažljivije ispitamo ponašanje takvog “uobičajenog” dobrog života, shvaćamo da nije mala stvar ostati čitav život vjeran svojim malim svakodnevnim dužnostima; prihvaćati iz dana u dan, s nepromjenjivom velikodušnošću, žrtve koje se tako neprestano zahtijevaju, a pritom nikada ne izgubiti prilike za dobro koje se nudi svakog sata. Ne smijemo zaboraviti da takvo životno postojanje često prolazi usred suhoće duše, kada izgleda da je Bog odsutan, i kada se čini da je duša prepuštena samoj sebi i može Isusu ponuditi samo ovo “malo ništa”. “Kad bih osjećala da Isusu ništa nemam ponuditi”, rekla je Terezija, “ponudila bih Mu to ništa”.

To “ništa” koje se neprestano nudi, ta beznačajna djela i vjerno podnesene žrtve, po Tereziji su pravo mučeništvo. Ovdje bi moglo biti ispravno primijetiti da Terezijin vlastiti život nije bio u potpunosti sazdan od malih odricanja i uobičajenih postupaka. Podvrgnuta je izvanrednim patnjama, kako u tijelu tako i u duši, a posljednje godine na zemlji bile su poput trajnog uspona na Kalvariju. I dalje ostaje istina da je njezin život u svijetu, pa čak i u klauzuri, satkan od uobičajenih radnji koje su svima dostupne. Međutim, u velikim iskušenjima njezina života, Božja je ruka bila očito vidljiva, jer imala je ispuniti posebnu misiju, a njezino je apostolsko srce, pak, žarko žudilo za patnjom.