Glas iz Karmela

DJECA MILOSRĐA NAŠEG NEBESKOG OCA

Terezija se zatim uspoređuje s djetetom čiji je otac, liječnik, spriječio pad maknuvši kamen sa staze, umjesto da se brine za njegove rane nakon pada: “Svakako, ovo dijete, predmet dalekovidne ljubavi očeve, ali NESVJESNO nesreće iz koje ga je on izbavio, neće mu zahvaljivati i manje će ga voljeti nego da ga je on izliječio. Ali ako dođe do spoznaje opasnosti od koje je pobjegao, neće li više voljeti svog oca? Pa, ja sam ovo dijete, predmet ljubavi Oca koji nije poslao svoju Riječ da spasi pravedne, već grešnike.” (Ms A, 38v°).

Puni duhovni genij Terezije sjaji u ovim recima, napisanim kao prispodoba: svi smo mi, na različite načine, djeca milosrđa našeg Nebeskog Oca. Terezija zna da je otkupljena krvlju Krista Otkupitelja, jednako kao i Marija Magdalena i najveći grešnici. Ona zna da je od svih teških grijeha nije sačuvala njezina vlastita snaga, nego samo ljubav Boga Oca, koji rado iskazuje milosrđe svojoj djeci na zemlji. Čak ni Djevica Marija nije isključena iz ovog milosrđa: „Po čistom je milosrđu Djevica začeta bezgrešna i prima ovu neusporedivu prvu milost“, izjavio je otac Marie-Eugène od Djeteta Isusa (Marie, Mère des pauvres, 1979.) . Otac nebeski ne samo da joj je unaprijed oprostio moguće grijehe koje bi počinila, već joj je sve unaprijed oprostio, jer je stvorena bez ljage istočnog grijeha i Bezgrešno je Začeće. Marija je dakle, više od bilo kojeg drugog stvorenja, ona koja živi u dubokoj poniznosti i u ljubavi potpuno predana Ocu, od kojega svaki dan prima svoj nadnaravni milosni život.

Ono što Bog očekuje od nas – ono što mu, u neku ruku, nedostaje – jest da Mu trebamo ponuditi svoju malu ništavnost kako bi On mogao zadovoljiti svoju potrebu da se da, da se izlije, tako da može “dopustiti valovima beskrajne nježnosti zatvorene u [Njemu] da se prelije u [našu] dušu,” kako kaže sama Terezija (Čin predanja milosrdnoj ljubavi).

Djevica Marija nas uči, kao što je poučavala svoju malu sestru Tereziju, da kršćanski život i svetost nisu gomilanje zasluga ili izvršavanje zadataka. Umjesto toga, oni uključuju otvaranje našeg cijelog bića, duboki pristanak na djelo milosti u nama. Radi se o tome da se ponudimo takvima kakvi jesmo djelovanju Milosrdne ljubavi. Ne radi se o tome da pokušavamo biti voljeni, već o tome da dopustimo Bogu da nas voli, da dopustimo da nas voli Njegova veilka i milosrdna ljubav. Ta ljubav ne traži da se potpuno predamo Njegovom milosrđu, kako bismo se njime obnovili i uzdigli.

Ono što Bog očekuje od nas je da pristanemo cijelim svojim bićem – u raspoloženju srca koje je potpuno siromašno u sebi i hrabro vjerujući u Njegovu dobrotu kao Oca – na novo rođenje u Duhu Svetom. Bog traži od nas da pristanemo da budemo zapaljeni ovom vatrom ljubavi «poput vatre koja sve pretvara u sebe», i da u vjeri pristanemo ponuditi se milosrdnoj ljubavi, sve do zajedništva s Isusovim križem. Rekavši «da» rođenju Riječi u njoj, Marija je cijelo svoje biće – tijelo i dušu – stavila na raspolaganje svome Bogu. Dar vjere podrazumijeva darivanje samoga sebe – čak do smrti, i to smrti na križu. Marija je uzor vjere i sebedarja.

Budući da je rekla «da» poslušnošću srca, Marija je doživjela puninu zajedništva s božanskom voljom i prisutnošću. Marija je tako postala Majka Crkve. Drugim riječima, Marija je neizostavna pomoćnica koja svakome od nas omogućuje da prihvatimo božanski život i dopustimo mu da donese ploda – osobito surađujući s Kristom za spasenje naše braće i sestara. Poput Marije, po vjeri iu zajedništvu svetih, kršćani rađaju nove udove Krista. Toga je bio svjestan sveti Pavao kada je pisao Galaćanima: “Dječice moja, za koje opet trpim muke rađanja dok se Krist ne oblikuje u vama” (Gal 4,19).

“Prikazuju nam je kao nedostupnu, ali bi je trebali prikazati kao onu koju možemo nasljedovati”, izjavljuje sveta Terezija iz Lisieuxa u svojim Posljednjim razgovorima. Doista, Djevica Marija ne smije ostati daleka i nedostupna slika. Naprotiv, promatranje Marije i njezino nasljedovanje način je da živimo svoj krsni poziv tražeći jedinstvo s Kristom i duhovnu plodnost za spasenje drugih. Drugi vatikanski koncil također nas poziva na kontemplaciju i nasljedovanje one koja je “u svom vlastitom životu živjela primjer one majčinske ljubavi, kojom valja potaknuti sve koji surađuju u apostolskom poslanju Crkve za preporod ljudi”. ” (Lumen Gentium, br. 65).

Ne bojmo se, poput svetoga Josipa, njezina zaručnika, primiti Mariju u svoj život (Mt 1,20). Ona je siguran vodič za življenje autentičnog kršćanskog duhovnog života. Kao što je Terezija tako dobro razumjela, još je veća milost imati Mariju kao Majku nego biti Bezgrješno Začeće: „Ono što Blažena Djevica ima više od nas jest povlastica da ne može griješiti, bila je oslobođena ljage. istočnog grijeha; ali s druge strane, nije imala sreće kao mi, budući da nije imala Blaženu Djevicu koju bi voljela. I ovo je jedna slast više za nas i jedna slast manje za nju!” (Žuta bilježnica, 21. kolovoza 1897.).