SVE JE MILOST!
Kako bismo trebali razumjeti poznatu rečenicu Terezije od Djeteta Isusa, “sve je milost”. Jedan od njezinih najboljih tumača objašnjava to razmišljajući o njezinu shvaćanju svetosti: “Ako je ‘sve milost’, onda je sve preventivno djelovanje Boga ljubavi. […] U duhovnom svemiru kako ga Terezija vidi, inicijativa uvijek pripada Bogu. Prvi korak na putu prema svetosti može biti samo ‘raspoloženje srca’ – Terezijine vlastite riječi od 3. kolovoza 1897., dok je bila u ambulanti – koje nam omogućuje da prihvatimo ovu božansku inicijativu. A budući da nikada ne postoji trenutak kada bi moglo postojati nešto što nije milost Božja, duša koja čezne za svetošću ne smije se nikada oslanjati samo na vlastite napore, organizirati ih kako želi ili polagati svoje povjerenje u njih.” (André Combes, Introduction à la spiritualité de Sainte Thérèse, Vrin, 1946.).
Terezija ilustrira ovaj ključni uvid slikom dizala, koju predstavlja na početku rukopisa C. Tijekom svog hodočašća u Rim sa svojim ocem i sestrom Céline, zacijelo je primijetila ovaj novi izum, koji putnike pošteđuje napora penjanja “grube stepenice savršenstva.” Paradoksalno, dok se penjala stepenicama u svom domu u Les Buissonnetsu na Badnjak 1886. kako bi skinula šešir i otvorila svoje darove, čula je riječi svog voljenog oca koje su joj “probole srce”: “Pa, na sreću, ovo će biti zadnja godina!…”, rekao je, vjerojatno više željan sna nego da svjedoči djetinjastim nestašlucima svoje najmlađe kćeri. Poznavajući sestrinu osjetljivost, Céline ju je nagovarala: “O Terezija, nemoj ići dolje; previše bi te žalostilo da sada gledaš svoje papuče.” Ali, kako je Terezija kasnije napisala, “Terezija više nije bila ista; Isus je promijenio njezino srce!”
Tereziji, stubište savršenstva, kojim se morala popeti, ustupa mjesto dizalu Duha Svetoga. Kako kaže, čeznula je za pronalaskom duhovnog dizala koje će je “uzdići do Isusa”, znajući da je “premala da se popne grubim stubama savršenstva” (Ms C, 3 v°). Terezijina krajnja želja – svetost – je jasna: ona se sastoji u “uzdizanju Isusu”, a ne, kako je rekla svojoj sestri majci Agnezi prije smrti, “u ovoj ili onoj praksi” (Posljednji razgovori, 3. kolovoza, br. 2).
Svetost se nalazi u prisnom, trajnom jedinstvu s Isusom, jedinim koji je svet i koji nas posvećuje. Drugim riječima, svetost je Isusovo srce i njegova žarka ljubav prema čovječanstvu. Terezija često koristi riječ “sišao” da bi opisala Utjelovljenje Riječi: Isus je sišao među nas da nas povede sa sobom u svoju slavu. Nema potrebe penjati se jer je Isus sišao! Ona dijeli svoju mističnu “eureku”, providonosni uvid koji neprestano obnavlja naše razumijevanje kršćanskog života: “Dizalo koje me mora uzdići u Nebo tvoje su ruke, o Isuse!” (Ms A 3 r°). Sve što trebamo učiniti je prepustiti mu se da nas drži. Čini se dovoljno jednostavno. Pa ipak, kako kaže Terezija, “to je poteškoća”, jer da bismo to dopustili, moramo postati maleni, prihvaćajući siromaštvo duha koje je Isus stavio na prvo mjesto u svojim blaženstvima. Ova vrata – Blaženstvo “siromaha duhom” – otvara nam kraljevstvo ovdje i sada.
Terezija nas na to upozorava kada priznaje da “nije imala potrebe odrastati”, nego je “morala ostati mala i postajati ovo sve više i više” (ibid.). Njezin “mali put”, kako se obično naziva, u skladu je s teologijom svetog Pavla i crkvenim Učiteljstvom. Govori nam da svetost nije u uzdizanju sebe kako bismo pronašli Krista, već u tome da mu dopustimo da siđe u nas. On prebiva u nama, preobražava nas djelovanjem svoga Duha i pristankom naše volje. Neophodno raspoloženje je stalan stav poniznosti – ili kako ga Terezija naziva, “malenosti” – dopuštajući Bogu da uspostavi svoje prebivalište u nama i nastavi svoje djelo preobrazbe, poput “vatre koja sve pretvara u sebe”.
