DOŠAŠĆE S MALOM TEREZIJOM
Obraćenje s pouzdanjem
Obraćenje se nalazi u milosti koja daje život. Evanđelja i cjelokupna tradicija Crkve proglašavaju da obraćenje srca ima svoj izvor samo u Bogu i ni na koji način ne ovisi o bilo kakvim prethodnim zaslugama koje bi čovjek mogao tražiti pred Njim. Sveti Pavao je nedvosmislen: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo…” (Ef 2,8-10).
Stoga bi bilo točnije reći da je osoba obraćena nego da se obratila. Međutim, svaki pojedinac ostaje slobodan u potpunosti prigrliti milost koja ga poziva. Još bi točnije bilo reći da čovjek dopušta da se obrati, odnosno da se spasi. Obraćenje je jednako djelo milosti koja opravdava kao i djelo onoga koji pristaje «biti opravdan». Stoga, obratiti se znači ući u ovisnost punu ljubavi o Bogu koji nas silno želi spasiti. Tome nas uči Terezija i njezin mali put duhovnog djetinjstva: moramo se obratiti ljubavi koja nam prethodi i poziva nas da se duhovno ponašamo poput malog djeteta koje ne može učiniti ništa bez pomoći svog oca ili majke. To je i sam uvjet za ulazak u Kraljevstvo, kako Isus jasno naviješta: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). Ova promjena na koju nas Isus poziva je okretanje prema Očevoj prvoj ljubavi, koja nas čeka i traži da slobodno prihvatimo sinovsku milost koju nam Spasitelj Krist želi priopćiti. Ništa ne može biti jednostavnije, a opet ništa nije teže u isto vrijeme, jer smo od prvog grijeha zarobljeni u iluziji da smo sami sebi dovoljni. Zato je put djetinjstva jednostavan, ali u isto vrijeme tako težak – ne zato što je teško razumjeti, već zato što su naša srca komplicirana i bolesna!
Pouzdanje i predanje
Ipak, put do Boga sastoji se od ulaska, kroz pouzdanje, u Njegov plan spasenja: “Pouzdanje i ništa osim pouzdanja mora nas voditi do Ljubavi” (LT 197, 17. rujna 1897.), izjavljuje Terezija. A ako se osjećamo nedostojnima jer smo previše svjesni svoje bijede, Terezija nas odmah umiruje: “Ah! kad bi sve slabe i nesavršene duše osjećale ono što najmanja od svih duša osjeća (misli na sebe), nitko ne bi očajavao da dosegne vrh planine ljubavi. Isus od nas ne traži velika djela, nego jednostavno predanje i zahvalnost” (Rukopis B, 1v°).
Predanje: ovo je drugi ključ za razumijevanje duhovnog djetinjstva. To je, objašnjava ona, kao ono «malog djeteta koje bez straha spava u očevim rukama» (Rukopis B, 1r°).
Gospodin zna da smo mali i krhki, ali nam to nikada ne zamjera. Umjesto toga, mi smo ti koji teško prihvaćamo svoju krhkost, iako ona nije prepreka silnoj Božjoj ljubavi, koja je u potpunosti stvar milosti. Gospodin želi da dosegnemo punu zrelost ljubavi, koja se sastoji u prepoznavanju vlastitog mjesta dok Bogu dajemo mjesto koje mu pripada – prvo mjesto: “On treba rasti, a ja se smanjivati” (Iv 3,30), izjavljuje Ivan Krstitelj u središtu svoje proročke misije. Pozvani smo da usvojimo isti stav. Kada ponizno prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo – bez gorčine – vraćamo neku vrstu nevinosti. Prestajemo se pokušavati uzdići u vlastitim očima ili očima drugih. Oslobođeni smo težine svoje nesigurnosti i postajemo sposobni prihvatiti novost i paradoks Duha. Kada skrušena srca trčimo Gospodinu, priznajući svoj grijeh, cijelim svojim bićem svjedočimo da je On “samo Ljubav i Milosrđe” i da bez Njega “ne možemo učiniti ništa” (Iv 15,5).
