DOŠAŠĆE S MALOM TEREZIJOM
Bdjeti i moliti kao Terezija (2)
Terezijine nam sestre kažu da je mala karmelićanka iz Lisieuxa «trošila vrijeme tražeći san», posebno tijekom ljeta kada je raspored zajednice kratio noćni san. Terezija, koja je definitivno imala «užas od bilo kakvog pretvaranja» i «nikada nije tražila ništa osim istine», otvoreno priznaje: «Trebala bih biti očajna jer sam spavala (sedam godina) tijekom svojih sati molitve i mojih zahvala nakon sv. pričesti” (Ms A, 75 v°). Umjesto toga, ona samouvjereno tvrdi da “mala djeca podjednako raduju svoje roditelje kad spavaju kao i kad su budna.” Terezija ostaje vjerna svom malom putu duhovnog djetinjstva: spavanje tijekom nutarnje molitve, umjesto da je brine, nudi joj priliku da se potpunije prepusti Bogu, priznajući svoju ništavnost pred Njim: „Napokon, sjećam se da ‘Gospodin poznaje naše slabost, da je svjestan da smo samo prah i pepeo.’”
Ovo također otkriva jednostavnost kontemplacije za dušu koja ima koristi od nje. Blaženi otac Marie-Eugène to naglašava u djelu Želim vidjeti Boga, gdje spominje da Terezija potvrđuje definiciju kontemplacije svetog Tome Akvinskog kao “jednostavan pogled na istinu pod utjecajem ljubavi” (simplex intuitus veritatis sub influxu amoris).
Za Anđeoskog doktora, bitan element kontemplacije je ovaj jednostavan pogled na Boga, Sunce koje nastavlja sjati unatoč oblacima naših ljudskih slabosti ili rastresenosti. Terezijino iskustvo je visoko kontemplativno, jer se sastoji u primanju od Boga, kroz čisti pogled vjere, Njegovog priljeva ljubavi, koji prodire u nju unatoč suhoći i snu s kojima se susreće. Sama Terezija svjedoči da se taj božanski utjecaj više osjeća tijekom njezina dana:
„Nikada ga nisam čula kako govori, ali osjećam da je On u meni svakog trenutka; On me vodi i nadahnjuje onim što moram reći i učiniti. Upravo kad ih trebam nalazim neka svjetla koja do tada nisam vidjela, a njih nema tijekom molitvenih sati, nego usred mojih svakodnevnih poslova.” (Ms A, 83 v°). Suhoća koju je Terezija doživjela u svom molitvenom životu stoga je plod Božjeg tajnog djelovanja u dubini njezine duše, koje treba poštovati s fleksibilnošću i apsolutnom vjernošću. Zapravo, svetica iz Lisieuxa nas, slijedeći sve velike mistike Karmela, uči gajenju prijemljivosti za Božje djelovanje u nama. Duša koja moli mora naučiti postati poslušna božanskom djelovanju i njegovati istinski asketizam prijemljivosti, tako da, kroz opću i ljubavnu spoznaju kontemplacije, o kojoj govori Mistični Doktor, Bog može uliti svoju božansku mudrost: “spokojan, usamljen , miran, blag i opojnik duha” (Živi plamen ljubavi, 3:38).
Istu predanost nalazimo kod Mističnog doktora kao i kod Terezije. Za oboje, Bog nije nagrada koju treba zgrabiti nego gost kojeg treba dočekati. “U terezijanskoj molitvi naglasak je prije svega na Božjoj inicijativi i njegovoj ljubavi prema nama, koju jednostavno treba primiti”, potvrđuje vlč. Guido Stinissen (Comment faire oraison? : un itinéraire sur les traces de Thérèse d’Avila, Cerf, 1997.). A blaženi otac Marie-Eugène, jedan od prvih štovatelja i čitatelja Svetice iz Lisieuxa, ne oklijeva koristiti terezijanske slike kako bi ilustrirao Božje djelovanje u molitvi: “Stav povjerenja”, sažima u članku: “Što nam Sveta Terezija od Djeteta Isusa želi reći? Ništa više od ovoga: njezin mali put, njezin lift — što je to? ‘Ruke su tvoje, Isuse’” (Ms C, 3 r°). To je Božja milost. Što je duhovni život? To je stajanje na dnu stepenica, dizanje male noge, nesposobnost popeti se na prvu stepenicu i zazivanje dobrog Boga: to je molitveni stav. Potrudite se zazivajući Boga, dobro znajući da dok smo sami, ništa nećemo postići; naš će trud biti neučinkovit” (L’oraison du pauvre, Revue Carmel, 1989., br. 53).
Terezijin duhovni put prvenstveno leži u Božjoj čistoj sposobnosti, koju zaziva nemoćno, ali voljno ljudsko srce. Ovo srce Mu vapi s povjerenjem, nikad obeshrabreno, jer zna da je voljeno.
