DOŠAŠĆE S MALOM TEREZIJOM
Bdjeti i moliti kao Terezija
Neka nam i ovog Došašća sv. Mala Terezija bude učiteljica i voditeljica. Ne zaboravimo da je Terezija bila karmelićanka. Ne možemo je odvojiti od karmelske tradicije, koja molitvi i kontemplaciji daje prednost. Terezija je toga toliko svjesna da se ne boji završiti svoje rukopise nekom vrstom obrane nutarnje molitve, koja je povlašteni oblik molitve u Karmelu: Jedan učenjak je rekao: “Dajte mi polugu i oslonac i ja ću podići svijet.» Ono što Arhimed nije mogao dobiti, jer njegov zahtjev nije bio upućen od Boga i bio je postavljen samo s materijalnog gledišta, sveci su dobili u svoj svojoj punini. Uzvišeni im je dao kao uporišnu točku: SEBE SAMOG; kao polugu: MOLITVU koja gori ognjem ljubavi. I upravo su na taj način uzdigli svijet; na taj način ga podižu sveci koji su još uvijek ratoborni, i do kraja vremena će ga podizati sveci koji dolaze (rukopis C, folio 36 v°).
Ovaj tekst služi kao neka vrsta oporuke, naglašavajući da je Terezija svoju «znanost ljubavi» crpila iz onog prisnog odnosa s Bogom koji je život nutarnje molitve, kojoj su karmelićani i karmelićanke dužni posvetiti dva sata svaki dan. Molitva je stoga neodvojiva od njezina karmelićanskog života, kao što bi to trebalo biti i za svaki kršćanski život. Zašto? Jer to je skriveni izvor iz kojeg smo neprestano pozvani piti. Štoviše, to je životno važan odnos s Bogom koji želi biti naš Otac. „Kad molite, govorite: Oče naš“, poučio je Isus svoje apostole kad su ga zamolili da ih nauči moliti (Lk 11,2). Dakle, molitva je prije svega sinovski odnos s Bogom čija smo djeca.
Znamo također, kako svjedoče Evanđelja, koliko je sam Isus molitvu njegovao kao prisan odnos sa svojim nebeskim Ocem, jer je to bio najdublji izraz njegove sinovske naravi. Kardinal Joseph Ratzinger to je dobro izrazio tijekom korizmenih vježbi koje je propovijedao u Vatikanu pred papom Ivanom Pavlom II.: “Cijela Isusova osobnost sadržana je u njegovoj molitvi.”
„Najveće Isusovo dostojanstvo, ono koje ukazuje na njegovo božanstvo, nije u nekoj moći kojom je raspolagao, nego u njegovoj usmjerenosti prema Drugome: Bogu, Ocu“ (ibid.). Drugim riječima, Isus je kroz svoj život otkrivao svoje sinovstvo, uvijek usmjereno prema Ocu. Njegova molitva je krajnji izraz ovog sinovskog odnosa. Isus je prvi koji ide putem duhovnog djetinjstva, primajući sve od Oca nebeskog. Ovo je put kojim i mi moramo ići.
Terezijina molitva, kao i njezin život, obilježena je jednostavnošću sinovskog odnosa. Ona to lijepo definira: „Molitva je težnja srca, to je jednostavan pogled uperen u nebo, to je vapaj zahvalnosti i ljubavi usred kušnje kao i radosti, to je nešto veliko, nadnaravno, što širi moju dušu i sjedinjuje me s Isusom” (Ms C 25 v°). Ovaj pogled i čin vjere su duša sinovske molitve – pogled ljubavi uprt u svoj božanski predmet, čak i kada se čini da se On skriva od pogleda.
U rukopisu B, Terezija se uspoređuje sa slabom ptičicom s paperjastim perjem koja se, unatoč svojoj malenosti, usuđuje gledati u božansko Sunce. Ništa je ne može od Njega odvratiti: „ništa je neće uplašiti, ni vjetar ni kiša, a ako naiđu tamni oblaci i sakriju Zvijezdu ljubavi, ptičica neće promijeniti mjesto jer zna da je iza oblaka njeno žarko Sunce. još uvijek svijetli” … Takav je pogled vjere koji Terezija upravlja na Voljenog svoje duše. U slabosti, suhoći, utjesi, rastresenosti i snu – «usred kušnje kao i radosti» – Terezija je držala svoj pogled hrabro uperen u Njega, nikad ne klonuvši duhom.
Blagoslovljeno Vam Došašće!
