SUDIONIŠTVO U KRISTOVOJ LJUBAVI
Isus nam, smatra Terezija, zapovijeda da ljubimo bližnjega kao što je On ljubio nju. Ali to je nemoguće ako smo prepušteni sami sebi. Budući da nam Isus nikada ne zapovijeda da učinimo nešto nemoguće, njegova je volja On da ljubi u nama one koje nam zapovijeda da ih ljubimo. Upravo zato što nam je želio dati ovu milost, dao nam je ovu novu zapovijed. Otud Terezijin usklik: “Ah, kako volim ovu novu zapovijed, budući da mi daje sigurnost da je tvoja volja da ljubim sve one koje mi Ti zapovijedaš ljubiti.”
Ona to doživljava: “Da, osjećam kad sam milosrdna, sam Isus djeluje u meni, što sam više povezana s Njim, to više ljubim sve svoje sestre”.
U drugim slučajevima, suočena s naizgled nemogućom evanđeoskom zapovijedi, Terezija je već shvatila da je dajući je Isus htio pomoći našoj slabosti. Na početku svog redovničkog života do kraja je ispunila evanđeosku zapovijed.
„Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ Ali odmah vidjevši da taj ideal nadilazi njezine snage, zamolila je Gospodina da bude njezina svetost i da je povede strmim ljestvama savršenstva.
Otkriće iz 1897. zapravo je nastavak Malog puta duhovnog djetinjstva. Potpuno smo ovisni o našem nebeskom Ocu; od Boga moramo očekivati sve, sve milosti potrebne za svakodnevno vršenje evanđeoskih kreposti, osobito milost ljubavi prema braći – dodala je Terezija 1897.: ljubav u našem srcu je sudjelovanje u samoj ljubavi Isusovoj.
Dugo je Terezija dijelila Božju ljubav prema svojim sestrama: razmišljala je o ljubavi koju je Bog imao prema njima. Radovala im se, voljela je u svojim sestrama Božju ljubav koja im je bila dana i željela je svim žarom svoje duše da im se Bog sve više daruje.
Ali ona nije znala „da je Ljubav, njezina ljubav, pravo sudjelovanje u božanskom Agapeu s kojim ljubimo bližnjega, kako objašnjava sveti Toma, a to je sudjelovanje u božanskoj ljubavi.“ Recimo teološkim rječnikom da ako Terezija je prije 1897. znala da je Bog “formalni” uzrok naše teološke ljubavi prema bližnjemu, tada je otkrila da je On također njezin “učinkovit” uzrok. Shvatila je da Bog nije samo predmet naše ljubavi, već je On i njezin autor.
Možda je iznenađujuće da nijedan propovjednik ili duhovni pisac još nije skrenuo pozornost Tereziji na ovaj aspekt kršćanske ljubavi. Međutim, dovoljno je upoznati se s duhovnim autorima toga vremena da bi se shvatilo da je tadašnji redovnički nauk po tom pitanju bio krajnje nedostatan.
Jednako tako, kada se vjernici sjećaju apostolovih riječi: „Ne živim više ja, nego živi Krist u meni“, ne mole Gospodina da dođe i živi u njima svoj život ljubavi prema bližnjemu. Ono se samo sjećaju da je ta božanska prisutnost u svojoj najdubljoj biti uporan poziv na Božju ljubav: „Moram te ljubiti (Bože moj), budući da ti ostaješ u meni i ja u tebi“.
No, bilo je i autora koji su podsjećali vjernike da iz Srca Isusova mogu i trebaju crpiti samu Božju dobrotu koja je potrebna za ljubav prema bližnjemu. Terezija je na početku svog redovničkog života pročitala npr. kod mons. Segur-a, “u čemu kršćanin prije svega može i mora nasljedovati dobroga Boga”. Dobrota, tumači autor, “izlazi iz Srca Isusova, kao što sokovi izlaze iz trsa da procvjetaju u lijepe grozdove; tako nam i sveti Pavao govori da je jedan od glavnih plodova Duha Svetoga u kršćanima, u granama Isusovom, blagost, dobrota […] Neka dobrota proširi naša srca, oduševi i ojača naše duše, sveta i nadnaravna dobrota izvučena iz Srca Isusova, hranjena pričešću. Ali tek je 1897. Terezija otkrila božansko porijeklo ljubavi prema bližnjemu.
Svakako se može smatrati da je Terezija već 10. travnja 1896. razumjela Isusovu volju da u ljubi sve svoje sestre. Napisala je Leoniji: “Draga moja sestrice, ne mogu ti izreći sve duboke misli koje moje srce nosi o tebi; jedina nježna stvar koju ti želim ponoviti je da te ljubim budući da te mogu ljubiti Srcem našeg nebeskog Zaručnika.” Ali u ovom pismu Terezija piše Leoniji da će sutradan, na njezin blagdan, primiti pričest za nju: tada je Terezija mislila da će prihvativši Isusa u svoje srce moći ljubiti Leoniju Kristovim Srcem. Terezija to ne generalizira i još uvijek ne misli da Gospodin u njoj želi ljubiti sve njezine sestre. Štoviše, nemoguće je Terezijina otkrića o milosrdnoj ljubavi smjestiti u travanj1896.: ona se sama brine da ih datira oko 1897. godine.
Otkrivši da je sam Isus Onaj koji ljubi svoje bližnje, Terezija je istinski oduševljena: upravo to otkriće je navodi da zavoli novu zapovijed. No iznad svega, otkrivajući božansko porijeklo ljubavi, Terezija je u velikom entuzijazmu. Etimološki gledano, entuzijast je onaj koji se osjeća opsjednut božanstvom (grč. – enthousiaste); ili kršćanin koji istinski ljubi svoga bližnjega je, strogo govoreći, entuzijast: on zna da je opsjednut Bogom, da je “rođen od Boga” i da “Bog prebiva u njemu”. »Tko ljubi, od Boga je rođen«, kaže sveti Ivan; ako ljubimo jedni druge, Bog prebiva u nama.
Ovo najnovije terezijansko otkriće u skladu je s produbljenjem na koje ju je Gospodin poticao prethodnih godina. Dana 9. lipnja 1895., shvaćajući više nego ikad “koliko Isus želi biti ljubljen”, prinijela je sebe kao žrtvu milosrdnoj Ljubavi. Sljedećeg petka, dok je hodala prema križu, iznenada se osjetila ranjenom tako jakom vatrom da je shvatila kako Bog u potpunosti odobrava njezinu žrtvu i izlio je na nju valove svoje ljubavi. Već tada savršeno shvaća da može ljubiti Boga samim njegovim srcem. U rujnu sljedeće godine Bog joj je dao da shvati svu apostolsku vrijednost ljubavi koja je obuzela njezino srce. Ali tek je 1897. shvatila da joj je ta ljubav omogućila da ljubi svoga bližnjega srcem svoga Boga.
