TEREZIJA JE S NJEŽNOŠĆU IZRAŽAVALA SVOJU LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU
Naime, Terezija je u posljednjim mjesecima svog života izražavala svoju ljubav prema bližnjemu s nježnošću i spontanošću kakvu si vjerojatno ne bi dopustila u prvim godinama svog redovničkog života. Njezina je ljubav dosegla takvu čistoću da se više nije bojala previše ljudski voljeti svoje sestre. Poslušajmo, na primjer, ovo osobno sjećanje sestre Marije od Presvetog Trojstva: “Vijesti o Terezijinu zdravlju postajale su sve tužnije i ja sam se gušila od tuge. Jednog sam poslijepodneva otišla u vrt i vidjela je u njenim malim invalidskim kolicima ispod drvoreda kestenova; bila je sama i pozvala me da priđem bliže: „Ne – rekoh joj – vidjeti će nas, a ja nemam dozvolu da razgovaram s Vama. Ušla sam u pustinjsku kućicu Svetoga Lica, koji je bio u blizini, i počela sam plakati stavivši ruke na glavu. Kad sam podignula pogled, vidjela sam moju malu sestru kako sjedi na deblu pored mene. Rekla mi je: “Nije mi zabranjeno doći k Vama; čak i ako umrem, želim Vas utješiti.” Obrisala mi je suze i položila moju glavu na svoje srce. Zamolila sam je da se vrati u svoja kolica jer ju je tresla groznica:
“Da, odgovorila je, ali ne dok mi se ne nasmiješiš!”
– Odmah sam poslušala, bojeći se da joj se nešto loše ne dogodi i pomogla joj da uđe u svoja kolica.“
Terezijino srce bilo je tako čvrsto ukorijenjeno u Bogu da se više nije bojala iskazivali svoju ljubav. Osjećala je bolje nego ikad da ljubav koju je tako probuđivala u srcima svojih sestara ide izravno Bogu. Jednog dana je to objasnila sestri Mariji od Presvetog Trojstva, koja se bojala da ona ne ljubi previše nju, svoju novakinju. Na poleđini slike koju joj je poklonila napisala je sljedeću misao sv. Ivana od Kiža: “Kada je ljubav koju osjećamo prema stvorenjima posve duhovna i temelji se samo na Bogu, dok raste u našoj duši, ljubav prema Bog također raste; tada što se srce više sjeća bližnjega, to se više sjeća i želi Boga, a te dvije ljubavi rastu zavisno jedna od druge.”
U svjetlu ovog trećeg otkrića trebamo pročitati i sva svjedočanstva svetičine vedrine tijekom njezine posljednje bolesti. Ta je radost izraz njezine ljubavi prema Bogu i njezina savršenog prepuštanja Božjoj volji; dolazi od njezine brige da ne dopusti svojim sestrama da pridaju previše važnosti njezinoj bolesti, ali to je također izraz njezine ljubavi prema bližnjemu, njezine želje da utješi sestre oko sebe koje su tužne zbog njezine patnje i mogućnosti razdijljenja.
No, ne treba zaboraviti da se Terezija morala mnogo žrtvovati da bi mogla tako spontano pokazati svoju ljubav. Bilo bi u suprotnosti s njezinim mišljenjem poticati sve da pokazuju svoju ljubav drugima bez ikakvih ograničenja. Terezija je o tome napisala vrlo važan tekst: “Ljubav se hrani žrtvom; što se više duša odriče svojih prirodnih zadovoljstava, to njena nježnost postaje jača i nesebičnija. Kako sam sada sretna što sam se toga oslobodila još na početku svog života u samostanu: sada uživam u nagradi obećanoj onima koji se hrabro bore. Više ne mislim da je potrebno lišiti se svih utjeha srca, jer je moja duša ojačana od Onoga koga sam jedino željela ljubiti. Vidim s radošću da kada Ga ljubi, srce se širi i može dati neusporedivo više nježnosti onima koji su mu dragi nego da je usredotočeno na sebičnu i besplodnu ljubav.”
Majka Agneza je rekla o svojoj sestri tijekom procesa beatifikacije: “Iako je po prirodi bila vrlo osjetljiva i puna ljubavi, bila je vrlo suzdržana u delikatnim očitovanjima svoje ljubavi i njezin je pristup nadahnjivao nadasve poštovanje. Zapravo, Terezija je uvijek bila vrlo ‘suzdržana ‘”, nije prestala izazivati poštovanje, pa čak i, na kraju života, štovanje oko sebe, ali je dosegla toliki odmak od sebe da je posljednjih mjeseci mogla dati svojoj obitelji šire “osjećajno svjedočanstvo svoje ljubavi”.
