Glas iz Karmela

karmel-bistrica-kolumna

“MILOSRDNA LJUBAV NE SMIJE OSTATI ZATVORENA U SRCU.”

Treći element otkrića iz 1897. trebao je imati vidljive posljedice na Terezijino ponašanje: „Ali prije svega shvatila sam da ljubav ne smije ostati zaključana u dubini srca: nitko, kaže Isus, ne pali svjetiljku da je stavi pod sud, nego da je stavi na svijećnjak da svijetli svima koji su u kući. Čini mi se da je ova svijeća simbol ljubavi, koja treba da obasjava, raduje ne samo moje najdraže, nego također i sve koji su u kući, ne isključujući nikoga.”

Dvije primjedbe na ovaj tekst.

Napisavši: “Ali prije svega shvatila sam”, Terezija je sama jasnije naznačila u čemu se sastojao 1897. godine glavni napredak njezine “prave” ljubavi. Ona razumije da ljubav ne smije ostati zaključana u srcu, tj. da se ne bi trebao zadovoljiti “milosrdnim mislima” za druge, nego bi im trebao pokazati ovu ljubav i upotrijebiti sva sredstva koja su nam na raspolaganju da im se ugodi. Ljubiti bližnjega ne samo mislima, nego i riječima i djelima, sijati sreću oko bližnjega – to je evanđeoski ideal.

Bez sumnje, Terezija je od samog svog ulaska u Karmel ovladala umijećem poticanja rekreacije svojim dobrim raspoloženjem i znala je koliko je Isus naglašavao da trebamo nastojati biti ljubazni – prijateljski raspoloženi. 18. srpnja 1893. napisala je Celini: “Iskusila sam sljedeće: kada ne osjećam ništa, kada nisam u stanju moliti ili prakticirati kreposti, vrijeme je da tražim male prilike, male stvari koje Isusu donose veće zadovoljstvo od svjetskih carstava, ili čak od mučeništva, velikodušno izdržanog. Na primjer, ljubazan osmijeh, ljubazna riječ kada ne želim ništa reći itd., itd.”

Ali Terezija je 1897. još bolje shvatila da je to volja Božja. Mora uložiti toliko marljivosti i domišljatosti kako bi ugodila svojim sestrama i usrećila ih kao što je to činila da ugodi Gospodinu svojim žrtvama. Mora, poput svjetiljke o kojoj govori Evanđelje, prosvjetljivati i oduševljavati sve oko sebe.

S druge strane, Terezija je dva puta naglasila riječ “svi”. Zar prije nije bila svjesna univerzalne prirode milosrdne ljubavi? Sigurno da. Od samog početka svog redovničkog života uvijek je nastojala biti dobra prema svima: umjesto da ide na rekreaciju sa svojim starijim sestrama, tražila je društvo onih sestara koje nisu bile tako prijateljski raspoložene prema njoj. No Terezija je na kraju života shvatila da treba biti srdačanija u izražavanju ljubavi.

Ovako sestra Marija od Presvetog Trojstva tumači odlomak iz posljednjeg rukopisa koji smo upravo komentirali: „Nedavno sam bila stigla u Karmel – svjedoči ona – i moj anđeo, sestra Terezija od Djeteta Isusa, još je više bdjela nada mnom jer sam je zamolila da mi ukaže na sve ono što nije u redu sa mnom. Učinila mi je nekoliko usluga na čemu sam joj bila duboko zahvalna, ali joj nisam pokazala zahvalnost. Tada mi je rekla: “Moraš se naviknuti pokazivati svoju zahvalnost, zahvaliti i na najmanjoj stvari“.

Prakticirati ljubav znači ponašati se tako; inače, iako je ravnodušnost samo izvanjska, ona možda ledi srce i uništava srdačnost koja je toliko potrebna u zajednici.” Sveta Terezija, nastavila je sestra Marija od Presvetog Trojstva, kasnije je razvila ovu misao u svom rukopisu, rekavši da “ljubav mora ne ostati zatvorena u dubini srca”, mora se prenijeti prema van kroz mnogo srdačnosti”.

Zanimljivost ovog svjedočanstva nije samo u tome što potvrđuje tumačenje Terezijina teksta koje smo gore iznijeli; također nam pokazuje da Terezija nije čekala do 1897. da shvati značenje “srdačnosti”: ona je o tome već poučavala sestru Mariju od Presvetog Trojstva čim je ušla u Karmel u lipnju 1894. Opet vidimo, da su Terezijina duhovna otkrića su bila postupna.

       U svom posljednjem rukopisu Terezija se više puta vraća značenju vanjskih očitovanja naše ljubavi. Prvo se vraća svojoj antipatiji prema sestri Tereziji od svetog Augustina: “Rekla sam si da se ljubav ne sastoji u osjećajima (Terezija misli na: samo u osjećajima), nego u djelima.” Stoga Terezija za ovu nesimpatičnu sestru čini ono što bi učinila za svoju najbolju prijateljicu. Ona ne samo da moli za nju i prinosi Bogu svoje kreposti i zasluge, nego joj se trudi učiniti sve moguće usluge, a kad napast da joj neugodno odgovori postane jača, jednostavno se najljubaznije nasmiješi.

Nekoliko stranica kasnije Terezija se vraća istome zaduženju: „Isus mi govori da ovu sestru treba ljubiti, da moram moliti za nju kad me njezino ponašanje navodi da vjerujem da me ne voli… I nije dovoljno samo da ljubiš, nego moraš to i dokazati.”

Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.