ISUSOVA MILOSRDNA LJUBAV
Prije 1895. u Terezijinim spisima ne nalazimo izraz “milosrdna ljubav”. No sigurno je da je dugo razmišljala o svim “milosrđima Gospodnjim” koje je imao prema njoj. Već u srpnju 1891. je objasnila Celini da joj je Isus “unaprijed oprostio” grijehe koje nije počinila. Njegovom brižnom i milosrdnom milošću bila je sačuvana od grijeha.
Stoga Terezija nije 1897. prvi put otkrila “silazno” kretanje božanske Agape (milosrdne ljubavi) prema nama. Dugo je znala da božanska ljubav nije motivirana vrijednošću svog objekta, već da se spušta do jadnih stvorenja kakva smo mi. To je “stvaralačka” ljubav: ona sebe svodi na ništa i to ništavilo pretvara u vatru.
No 1897. Terezija je još jasnije spoznala milosrdnu prirodu božanske ljubavi, otkrivši u Evanđelju suprotnost između Isusove Mudrosti i sporosti apostola da shvate njegov nauk. Pa ipak, mislila je, Isus je među njima živio tri godine, nazvao ih svojim prijateljima, svojom braćom, i umro na križu da ih spasi i otvori im svoje kraljevstvo. Isus nas stvarno mora ljubiti unatoč našim nedostatcima!
Od tog trenutka Terezija je bolje shvatila kako treba ljubiti svoje sestre. “Dok sam razmišljala o ovim Isusovim riječima, shvatila sam koliko je moja ljubav prema mojim sestrama bila nesavršena, vidjela sam da ih ne ljubim kao što ih ljubi dobri Bog. Ah, sada razumijem da se savršeno milosrđe sastoji u podnošenju tuđih pogrešaka, da se uopće ne čudimo njihovim slabostima, da učimo čak i iz najmanjih kreposti koje vidimo da prakticiraju.’
Naravno, bilo bi apsurdno pretpostaviti da je Terezija čekala do kraja svog života da otkrije svoju dužnost da se pomiruje s pogreškama onih oko sebe; sestre karmelićanke iz Lisieuxa nisu ni primijetile da je u posljednjim mjesecima života sestra Terezija postala „strpljivija“.
Pogrešno bi bilo misliti da je Terezija u to vrijeme potpuno promijenila način toleriranja nedostataka sestara s kojima je živjela. Do tada ona ih je podnosila kao priliku da dokaže svoju ljubav Bogu; od 1897. nadalje će ih podnositi onako kao što Bog podnosi naše vlastite pogreške, tj. sa strpljenjem. Gore smo vidjeli da ovo tumačenje ne odgovara stvarnosti. Terezija je u svom srcu uvijek gajila krepost velike strpljivosti; s druge strane, nikada nije napustila svoj način prihvaćanja neugodnosti običnog života kao brojnih uboda poslanih rukom samog Isusa.
Treba reći samo ovo: produbljujući čitanjem Evanđelja u božansku “dugotrpljivost” prema nama, Terezija je na kraju života još bolje shvatila da se ni ona ne treba “čuditi” slabostima sestara, s kojima je u stalnom kontaktu i čije je slabosti uočila. Kakva je radost pomisliti da nas Isus stvarno ljubi unatoč našim nedostatcima i da uživa u “najmanjim krepostima” koje vidi da prakticiramo! Dovoljno je raditi ono što On radi. Ne radi se o tome da se pomirimo s postojanjem grijeha u svijetu, nego da dopustimo ovoj temeljnoj istini Evanđelja da jednom zauvijek uđe u naše umove i srca: naša bijeda ne sprječava Boga da nas beskrajno ljubi; isto tako, bijeda drugih ne bi nas trebala spriječiti da ih ljubimo kao što ih Bog ljubi.
Ukratko, milosrdna ljubav Gospodinova, kojoj se Terezija predala, sve je više osvajala njezino srce i činila da sve više shvaća istinsku milosrdnu narav Njegove ljubavi.
Da bi potkrijepili ove misli o Terezijinoj strpljivost, mogu nam poslužiti misli jednog karmelićanina: „ Nisu nam potrebni nikakvi izvanredni i čudesni darovi da bi zadivili ljude i Boga već ustrajnost u malim koracima velike ljubavi. Herojstvo je u strpljivom podnošenju križa, boli, trpljenja…u ustrajnom hodu ka Bogu, u vjeri, nadi i ljubavi. U tome je sva mudrost, u podnošenju tegoba i ljubavi unatoč svemu je najveći dar vjere u Boga i ljubavi za Boga i bližnjega. To je sve!
I drugdje čitamo: „Dok agape-ljubav – gleda na konkretnog čovjeka, kojeg susrećemo na svom putu, na osobu. Nije to jeftina zanosna sveopća ljubav, već konkretna, ljubav prema čovjeku koji je tu, uz mene. Kako to shvatiti i ostvariti. Ljubav je religiozni zahtjev, temelj je bogoslovnim i ćudorednim zahtjevima. Bogoštovlje ima vrijednost, ako ga vrši onaj koji se zalaže u ljubavi prema bližnjemu. Bogu se dolazi preko ljubavi prema bližnjemu.