TEREZIJINO TUMAČENJE DRUGE ISUSOVE DRUGE ZAPOVIJEDI
Terezija je tek 1897. godine shvatila važnost ljubavi prema bližnjemu u punom evanđeoskom smislu. Bez sumnje, Isus želi od nas da pravimo žrtve, ali prije svega On želi da ljubimo bližnjega. Terezija shvaća da je najbolji način ugoditi Bogu ispunjavanje njegove druge zapovijedi: ova zapovijed zauzima posebno mjesto među ostalima, jer je slična prvoj.
Terezija u Evanđelju nalazi još tri znaka važnosti koju Isus daje ovoj zapovijedi ljubavi prema bližnjemu:
– „Gotovo na svakoj stranici svoga Evanđelja“, Isus nam govori o ljubavi.
– Na Posljednjoj večeri“, nakon što se darovao svojim učenicima „u neizrecivom otajstvu Euharistije“, daje im novu zapovijed – da ljube jedni druge kao što ih je on ljubio.
– “Ovu uzajamnu ljubav Isus čini svojim prepoznatljivim znakom.” To je prva intuicija: važnost zapovijedi ljubavi prema bližnjemu u kršćanskom životu. U lipnju 1897. Terezija je to značenje izrazila kratkom formulom: “Ljubav prema bližnjemu je sve na zemlji. Mi ljubimo Boga u onoj mjeri u kojoj prakticiramo ljubav prema bližnjemu“. Slično je razmišljanje Terezije upućeno sestri Mariji od Presvetog Srca, koja joj je 28. srpnja 1897. rekla: “Kako je sretan čovjek da umre nakon što je proveo život u ljubavi.” – “Da”, odgovorila joj je Terezija, “ali da bi se okusila ova sreća, mora se prakticirati ljubav prema bližnjemu.” (N.V., str. 96).
U kojoj mjeri ovo terezijansko otkriće odgovara tradicionalnom razmišljanju Crkve o ljubavi prema bližnjemu?
Tumačeći Isusove riječi o tome da je druga zapovijed slična prvoj, Terezija, trebamo to priznati, ne ulazi u potpuno razumijevanje te sličnosti.
Zapravo, otajstvo Utjelovljenja objašnjava sličnost ili bolje rečeno jedinstvo dviju ljubavi – one kojom ljubimo Boga i one kojom ljubimo svoje bližnje. Na prvi pogled Bog i bližnji su dva odvojena predmeta naše ljubavi i ne vidimo što bi ih moglo spajati.
U jedinstvu Tijela Kristova ljudi i Bog se sjedinjuju bez da prestanu biti različiti: ljubiti svoju braću znači ljubiti Krista, ljubiti Boga. Kao što sveti Augustin objašnjava u svojoj posljednjoj raspravi o prvoj poslanici svetog Ivana: “Tko ljubi Božju djecu, ljubi Sina Božjega; a tko ljubi Sina Božjega, ljubi Oca. Nadalje, nitko ne može ljubiti Oca, ako ne ljubi Sina; a tko ljubi Sina, ljubi i djecu Božju.”
Ta veza između otajstva Utjelovljenja i otajstva ljubavi prema bližnjemu postojala je kod sv. Ivana. Nije to slučajno, napominje Jay Galley, da je evanđelist koji najbolje ističe Gospodinovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu i onaj koji u Proslovu otkriva otajstvo utjelovljenja. Također razumijemo da je Kristu pridržano pravo da objavi divnu sličnost dviju zapovijedi: ako je druga zapovijed slična prvoj, to je zato što postoji savršena istovjetnost između ljubavi kojom ljubimo Boga i ljubavi s kojom ljubimo našu braću.
“Otajstvo Utjelovljenja je ono što utemeljuje jedinstvo ljubavi. Bez Krista bismo ljubili Boga bez da ljubimo ljude, a ljubav prema Bogu ne bi bila ljubav prema Bogu. Bogočovjek ujedinjuje Boga i ljude u svojoj osobi. Zbog ove činjenice, čovjek više ne može ljubiti Stvoritelja, a da ne ljubi čovječanstvo, i obrnuto.
Dakle, Terezija nije do kraja razumjela Isusove riječi: „Druga je zapovijed kao prva“, ali shvaćajući da je ljubav prema bližnjemu isto tako važna kao i ljubav prema Bogu, nedvojbeno je pristala uz jedno od glavnih učenja Novoga zavjeta.
Sveti Pavao sav kršćanski moral sažima u ljubav prema bližnjemu: „Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!“. „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. ” (Rim, 13,8)
Sveti Ivan ljubav prema bližnjemu pretvara u kamen temeljac pravog kršćanina: “Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav.“ (1 Iv 4, 7-8)
Terezija je 1897. shvatila ono što su svi sveci na kraju života savršeno shvatili, naime da je autentični znak naše ljubavi prema Bogu ljubav prema bližnjemu. Ovo je najsavršeniji znak “prepoznavanja” duhova. Sveta Terezija Avilska govorila je svojim kćerima: „Najsigurniji znak po kojem možemo znati vršimo li vjerno dvije stvari (ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu), po mom mišljenju, jest iskrena i istinska ljubav prema bližnjemu. Jer sigurno ne možemo znati dokle seže naša ljubav prema Bogu, iako postoje mnogi znakovi po kojima možemo o tome suditi; ali vidimo mnogo jasnije u pogledu ljubavi prema bližnjemu. Što više napredujete u tome, kćeri moje, to više morate biti sigurni da napredujete u ljubavi prema Bogu.”