UGAĐATI BOGU I SPAŠAVATI DUŠE ZA NJEGA (2)
Godine 1893., kada je počela podučavati novakinje “Malome putu”, Terezija je nastavila gledati djela ljubavi kao mali način da dokaže svoju ljubav prema Isusu. Kad ne osjećam ništa – napisala je Celini – kada nisam u stanju moliti, prakticirati kreposti, tada je vrijeme da tražim male prilike, male stvari koje Isusu pružaju više zadovoljstva nego svjetsko carstvo ili čak velikodušno pretrpljeno mučeništvo. Na primjer, osmijeh, lijepa riječ, kada radije ne bih ništa rekla, itd. ” “Razumiješ li? Nije da sebi napravim krunu, da steknem zasluge, nego da ugodim Isusu…”.
Najznačajniji tekst u tom smislu je odlomak iz trećeg rukopisa gdje Terezija objašnjava svoju zadaću usrećivanja tužnih duša. Objašnjava da se taj zadatak teba obavljati s entuzijazmom, s uvjerenošću da će biti rezultata, jer ako naš trud ne uspije uvijek usrećiti one oko nas, uvijek je dovoljan da usreći Isusa. To je ono što sami sebi moramo ponuditi. “Često su jedna riječ, ljubazan osmijeh, dovoljni da razvedre tužnu dušu; u tu svrhu, želim prakticirati ljubav, jer znam da ću uskoro biti obeshrabrena; Riječ koju ću reći s najboljom nakanom, možda će se sasvim krivo protumačiti. Dakle, kako ne bih gubila vrijeme, želim biti dobra prema svima (a posebno prema sestrama koje su mi manje simpatične) kako bih razveselila Isusa.” Ovaj je tekst još zanimljiviji jer dolazi nakon prosvijetljenja o ljubavi za kojega Terezija kaže da ga je primila na kraju života: ta prosvjetljenja nisu oslabila njezino uvjerenje da prije svega treba djelovati kako bi ugađala Gospodinu.
Tekst je zanimljiv i po tome što se Terezija ne boji uspostaviti jasnu vezu između svojih djela ljubavi i Gospodinove zapovijedi. Ponekad se mora prisiliti da ljubi, ali budući da je ljubazna prema svima, svakako slijedi savjet iz Evanđelja: “Kad praviš gozbu, pozovi siromahe, hrome, paralizirane i bit ćeš radostan jer oni ti ne mogu uzvratiti i tvoj Otac, koji vidi u tajnosti, on će ti uzvratiti.
Opet u poslušnosti Gospodinovim riječima: “Daj svakome tko te moli”, Terezija je dopustila da je uznemiruju sestre koje su je dolazile moliti za uslugu. Čak je stekla naviku da nikad ne izgleda kao da joj se žuri, već da je uvijek na raspolaganju da provede drugi Isusov savjet: “Ne izbjegavaj onoga koji od tebe želi posuditi.” Kad je pozovu u sakristiju, zvonjava zvona za Tereziju je Božji poziv. Bog je taj koji od nje traži tu službu: ona ne želi da Mu ne ugodi ne ispunjavajući to odmah.
Istina je da Terezija često spominje vječnu nagradu obećanu onima koji se stave u službu svoje braće ovdje dolje. Na primjer, ohrabruje sestru Genovevu da dobro obavlja svoje dužnosti bolničarke, podsjećajući je da će kasnije na Gospodinu biti “red” da njoj služi: “Ne brinite se, jadna ‘gospođice’, prisiljena nositi male čašice desno i lijevo; jednog dana će Isus, od svoje strane, “otići i doći da Vam služi”, i taj će dan uskoro doći. Također ju je ohrabrila da dobrovoljno dopusti da je ometaju u njenom slobodnom vremenu, govoreći joj da će joj na času smrti biti drago zbog toga.
Koja je u njoj prevladavajuća želja: ona da ugodi Bogu ili ona za vječnom nagradom?
Odgovorit ćemo da je vječna nagrada kojoj je Terezija težila bila upravo veća ljubav prema Bogu, mogućnost da Ga konačno zavoli i učini da bude voljen onako kako je željela. Znala je da Gospodin neće biti pobjeđen u svojoj velikodušnosti, da će silno nagraditi one koji žive samo da bi Njemu ugodili, i da će ta nagrada biti: veća vječna ljubav. Dana 26. travnja 1889. rekla je Celini: “Iskoristimo jedan jedini trenutak patnje, gledajmo samo svaki trenutak. Jedan trenutak je blago… jedan jedini čin ljubavi učinit će da bolje upoznamo Isusa i približiti će nas Njemu za svu vječnost. » Stoga je Terezija već 1889. godine shvatila nauk svetog Ivana od Križa, prema kojemu duša koja gori božanskom ljubavlju ne želi nikakvu drugu nagradu osim jačanja te ljubavi, duše koja gori od ljubavi. Uza svu svoju usklađenost s voljom svoga Ljubljenog, ne može ne željeti nagradu i nagradu svoje ljubavi. Jer ljubav se, kako nam daje razumjeti prorok Job kada opisuje iste brige i želje, plaća samo ljubavlju. Stoga možemo zaključiti da duša koja ljubi Boga ne smije željeti niti se nadati nikakvoj drugoj nagradi za svoje usluge osim savršenstva božanske ljubavi. (Cantique spirituel, str. IX, Explication, t. I, p. 179-180).
Unatoč tome, kada Terezija citira izraz „Ljubav se nagrađuje samo ljubavlju“, ona misli na ljubav koju trebamo dati Isusu kao odgovor na svu ljubav koju je imao prema nama. To je značenje koje ona daje izrazu “Mističnog učitelja”, upisujući ga kao moto u svoj grb. Na sličan način Terezija prenosi značenje drugog izraza sv. Ivana od Križa: “Ljubav se liječi samo ljubavlju”. Ivan od Križa, duša koja gori božanskom ljubavlju, može se izliječiti od bolesti ljubavi samo povećanjem ljubavi. On čezne za ljubavlju(Cantique spirtuel, str. XI, Objašnjenje, t. I, str. 200-201). Za Tereziju je to pitanje utaživanja Isusove žeđi. Isus čezne da bude ljubljen. „Isus je bolestan od ljubavi i moramo primijetiti da se bolest ljubavi može izliječiti samo ljubavlju… Marijo, predaj cijelo svoje srce Isusu, On ga je žedan. (Pismo Mariji Guérin, srpanj 1890., str. 156).
