UGAĐATI BOGU I SPAŠAVATI DUŠE ZA NJEGA
Kod Terezije je jedno od obilježja ljubavi njezina želja da svim svojim djelima “ugodi dobrom Gospodinu”. Ne treba nas čuditi što se ta želja očituje u uslugama koje pruža. Velika namjera koju je imala cijeli život nije mogla, a da ne potakne njezina djela bratske ljubavi.
Terezija je od malih nogu toliko delikatna da joj je najveća radost bila usrećivati druge i ne može podnijeti pomisao da je nekoga povrijedila. Bila je to pretjerana delikatnost koje se dugo nije riješila.
Ali Terezija je vrlo rano bila naučena činiti žrtve, “praktike” kako se nazivaju, da “ugodi Isusu”. Kasnije će sama Terezija ispričati u čemu se prvenstveno sastojala njezina praktika: “Mala Terezija je stekla dobru naviku da se nikada ne žali, čak i kad joj je bilo oduzeto ono što joj je pripadalo, ili kad je bila nepravedno optužena, radije je šutjela i nije se ispričavala.”
Tijekom cijeloga života, ona će zadržati svoju želju da ugodi Gospodinu: radi toga cilja ona će se žrtvovati i prihvaćati kušnje. Za nju “ljubiti Isusa” znači “ugađati mu i spašavati duše”. U lipnju 1895. ponovno je uspostavila ovu istovrijednost u svom činu Prinošenja same sebe milosrdnoj Ljubavi: “Želim raditi samo za Vašu Ljubav, s jedinom svrhom da Vam ugodim, da utješim Vaše Presveto Srce spašavanjem duša koje će Vas zauvijek ljubiti.”
Sljedeće godine, ona je rekla Isusu da, kako bi dokazala svoju ljubav prema Njemu, želi “da joj ni jedna mala žrtva, nijedan pogled, nijedna riječ ne izmakne… da se okoristi svim najmanjim stvarima…, da ih čini iz ljubavi”. Nekoliko mjeseci prije smrti pisala je svojoj poglavarici: “Ah, nemojte misliti, draga majko, da Vas Vaše dijete želi ostaviti… nemojte misliti da ono smatra većom milošću umrijeti u zoru nego u zalazak sunca. Napokon, 30. srpnja 1897. rekla je: “Ne bih se htjela uhvatiti za slamku da izbjegnem čistilište. Sve što sam činila bilo je da ugodim dobrom Gospodinu, da spasim njegove duše. Terezija je ohrabrena u svom odvažnom pouzdanju, jer shvaća da su pouzdanje i predanje stav duše, vrlo ugodan Gospodinu: “Bila je pogođena – svjedoči Majka Agneza – ovim riječima našeg Gospodina svetoj Mehtildi: “Uistinu ti kažem da mi je veliko zadovoljstvo što ljudi od Mene očekuju velike stvari. Bez obzira kolika bila njihova vjera ili njihova samouvjerenost, Ja ću ih nagraditi čak i više od njihovih zasluga. Jer nemoguće je da čovjek ne primi ono u što je vjerovao i čemu se nadao. Učiniti ću to mojom moći i mojom milošću. (Sum„ S 617, p. 253).
Štoviše, činiti sve ono što radimo “kako bismo ugodili dobrom Gospodinu” ne znači stalno imati ovu izričitu namjeru. Dijete nije dužno stalno misliti na svog Oca kako bi mu ugodilo. »„Ona mi je govorila: „Umjetnik koji radi za svog majstora ne treba ponavljati prilikom svakog poteza kistom: to je za gospodina tog i tog… Dovoljno je da on počne raditi sa željom da raditi za svoga majstora. Dobro je da često sabire svoje misli i da usmjerava svoje namjere, ali ne ograničavajući se u svom duhu. Dobri Gospodin odgonetava lijepe misli i domišljate namjere koje bismo željeli imati. On je Otac, a mi smo mala djeca. (CS.G., p. 45).
Veliku ulogu u Terezijinom služenju igrala je želja da ugađa Bogu.
Još od djetinjstva, kad je žrtvovala svoj osobni užitak zbog zadovoljstva svojih sestara ili sestrični, činila je to kako bi ugodila Isusu, i bez sumnje je požurila staviti ruku na krunicu za vježbanje kako bi zabilježila svoju novu pobjedu.
Svjedočanstva sestre Marije od Presvetog Srca tijekom kanonskog Procesa rasvijetlila su ovu stvar: „Nije ju bilo potrebno grditi kad nije ispunjavala svoje dužnosti: bilo je dovoljno reći joj da to nije dobro ili da to vrijeđa Božje osjećaje i ona to nikad više nije učinila […] Njezine praktike se se sastojale u tome da je popuštala svojim sestrama u mnogim okolnostima. U to je položila puno truda, jer tada je njezin karakter bio vrlo jak.”
„Popustiti svojim sestrama u mnogim prilikama“ ili, nedjeljom navečer, dopustiti svojoj baki da uzme dio njezina buketa, za Tereziju je to bila vježba koja se može prinijeti Bogu kao žrtva i to mu se nije moglo ne svidjeti. Ne uskratiti ništa drugima za nju znači ne uskratiti ništa Bogu, a znamo da mu od svoje treće godine nikada ništa nije uskratila.
Terezija nikada nije odustala od tog pogleda. Više puta je tvrdila da su joj djela ljubavi nadahnuta željom da ugodi Bogu.
U svom prvom rukopisu priznaje da se 1888. godine pripremala za ulazak u Karmel i da se posvetila još više nego prije ozbiljnom životu i životu umrtvljenja, te među tim umrtvljenjima spominje i male usluge koje je pravila kao žrtve koje je prinosila Gospodinu. Isto tako, kad je dvije godine kasnije dovršila pripremu za zavjete služeći sestrama u svim vrstama usluga, učinila je to kako bi imala mnogo žrtava koje će prinijeti Isusu na dan zavjeta.