RAZLOG TEREZIJINE SESTRINSKE LJUBAVI
Terezijina želja da sve čini iz ljubavi ne može a da ne nadahne bratske usluge koje ona pruža. Kad se prisjetimo nesebičnosti s kojom je djelovala, vidjet ćemo kako je glavni motiv koji je pokretao cijeli njezin život – ugoditi Bogu i spasiti duše – nadahnjivao osobito njezina nesebična djela. Tada ćemo vidjeti da je formalni motiv bratske ljubavi, koji često se nalazi u uslugama koje je pružala, taj koji im daje još veću vrijednost.
“Nemoj tražiti samu sebe”
Terezija je pazila da ne “traži sama sebe” u uslugama koje je pružala. Bratske usluge, objašnjava ona, ne bi trebale biti vođene motivom koji nas potiče da ih vršimo. Oholost ili osobni interes mogu ih lišiti svake vrijednosti: “Ne biste trebali”, piše ona, “biti uslužni da biste tako izgledali, ili u nadi da će vam drugi put sestra kojoj ste služili učiniti uslugu zauzvrat, jer naš Gospodin je rekao: “Ako posuđujete onima od kojih se nadate da ćete nešto dobiti, kakvu zaslugu ćete imati? Jer i grešnici posuđuju grešnicima da dobiju to natrag. A vi činite dobro, posuđujte ne očekujući ništa, i nagrada će vam biti velika.” O da! Velika je nagrada, čak i na zemlji… na ovom putu vrijedi samo prvi korak.”
Ako ne bismo trebali očekivati ništa od usluga koje pružamo, ne bismo trebali ni “preopterećivati” druge našom pomoći ili uslugama, stvarajući kod njih osjećaj da nećemo prihvatiti ništa zauzvrat, jer ništa u konačnici ne može nagraditi uslugu koju mi sada pružamo ili zato što radije ne želimo nikome zahvaljivati. Takav način darivanja bio bi protivan pravoj ljubavi, koja nikad nije lišena takta i delikatnosti.
Koristiti naše usluge kako bi drugi dobili osjećaj da smo duhovno superiorniji od njih značilo bi pokazati paternalizam u vršenju naše takozvane ljubavi.
S tim u vezi Terezija napominje kako je lakše dati svoje vrijeme nego ga posuditi… pogotovo kada dobro znaš da ti se vrijeme koje si posudio nikada neće vratiti. “Čovjek bi radije rekao: dajem ti to vrijeme. Time bi zadovoljio svoju oholost, jer davanje je velikodušniji čin od posuđivanja, a onda se tjera sestru da ona osjeti da se ne računa na njezine usluge.”
Isusove pouke su toliko protivne osjećajima prirode da bi ih “bez pomoći milosti bilo nemoguće ne samo primijeniti, nego i razumjeti”.
Ne zaboravimo također da Terezija nije služila iz želje da nakratko pobjegne iz tišine i samoće svoje ćelije: ne smijemo misliti da se Tereziji u ćeliji dosađivala i da je imala potrebu da se zabavlja, te da je zbog toga tako spremno prihvaćala da je uznemiruju.
Na kraju, prisjetimo se Terezijine brige da u razgovorima sa svojim novakinjama ne traži osobnu ugodu. Na primjer, pazila je da se ne povjerava o svojim osobnim poteškoćama kako bi ih podijelila s drugima – shvatila je da takva povjeravanja ne mogu koristiti drugima. O svojim poteškoćama govorila je tek kad ih je potpuno prevladala, a i tada samo da ohrabri neku dušu koja je imala slične poteškoće. Štoviše, novakinji nikada nije davala opomenu u koju bi bio upleten njezin više ili manje osobni interes: znala je da u takvim slučajevima bratsko ispravljanje ne može donijeti rezultat. Naposljetku, uzela si je za pravilo da svojim novakinjama nikada ne postavlja pitanja koja bi mogla zadovoljiti njezinu znatiželju; a kada je novakinja napustila zanimljivu temu koju je započela u razgovoru, Terezija se trudila ne vraćati se toj zanimljivoj temi, jer, zapisala je, “čini mi se da se nikakvo dobro ne može učiniti kada se traži samoga sebe”.
Ova rečenica, kojom završava posljednji Terezijin odlomak o radu s novakinjama, sažima njezinu nesebičnost i to da nije imala vlastitih interesa. Prije nego shvatimo da su usluge koje je obavljala bile motivirane željom da “ugodi Bogu” ili da “čini dobro drugima”, dobro je prisjetiti se njezine brige da ne “traži sebe”.