SESTRINSKO ISPRAVLJANJE
Dobro je poznata prva Terezijina pouka. O tome govori sama Terezija u svom posljednjem rukopisu. U to vrijeme (prosinac 1892.) još nije bila zadužena za novakinje, već ih je počela voditi tek dva mjeseca kasnije. Činilo se kao da predbacuje sestri Marti od Isusa, svojoj kolegici u novicijatu, koja je bila osam godina starija od nje i čiji joj se ekspanzivni karakter sviđao; štoviše, prigovarajući joj da ona osjeća previše prirodnu ljubav prema svojoj poglavarici, izložila se opasnosti da njezina poglavarica, Marija Gonzaga, to primi kao vrlo loše. Sestra Marta je primijetila ovo: “Ono što me također pogodilo u ovoj okolnosti”, rekla je kasnije, “bila je njezina savršena nesebičnost u činjenju dobra za moju dušu. Ovo je ono što mi je rekla po tome pitanju: “Ako naša majka primijeti, da ti plačeš, a ona te pita tko ti zadaje bol, možeš joj, ako hoćeš, reći sve što sam ti upravo sada rekla: radije bih da o meni misli loše i da me otpusti iz samostana ako to želi, nego da ne ispunim svoju dužnost.”
Pouka je donijela još veće plodove, jer Terezija s. Marti daje do znanja da se stavlja na njezino mjesto, budući da je u prvim mjesecima svoga redovničkog života proživjela ista iskušenja: „Rekla sam joj koliko Vas volim i kakve sam žrtve bila prisiljena učiniti da se na početku svog redovničkog života ne navežem na Vas na potpuno materijalan način, poput psa koji se naveže na svoga gospodara.»
Kasnije je sestra kojoj su Terezijine pouke možda najviše koristile bila sestra Marija od Presvetog Trojstva, koja je ušla u Karmel 16. lipnja 1894. Sestra Terezija od Djeteta Isusa me je još više pazila – rekla je – jer sam je zamolila da mi ukaže na sve što je vidjela kod mene što je za osudu.’ Terezija se nastojala boriti protiv preosjetljive naravi svoje novakinje. Imajući u vidu njezin djetinjasti karakter, Terezija se dosjetila kako da je na originalan način odvikne od plakanja: natjerala ju je da svoje suze lije u školjku od dagnje. Ne dopušta joj da pobjegne od odgovornosti: “Dugujem Vam istinu – kazala joj je – Mrzite me ako hoćete, ali govorit ću Vam je do smrti.” Isto je kazala i dvjema redovnicama bijeloga vela koje su joj bile povjerene: sestri Mariji Magdaleni i sestri Marti od Isusa.
Kada je Celina ušla u Karmel, Terezija naizgled nema toliko problema da je formira, ali to čini s pažnjom. Zbirka “Savjeti i uspomene”, koju je izdala sestra Genoveva, puna je bratskih uputa koje joj je uputila Mala Terezija.
Terezija, koja se nije bojala reći istinu svojim novakinjama, nije se bojala reći istinu ni svojim starijim sestrama koje su prije nje bile u Karmelu. Poslušajmo sestru Mariju od Presvetog Srca: “Često sam svoju rekreaciju provodila u sobi za bolesnike kraj patničke postelje službenice Božje. Jednoga sam joj dana rekla da, kada bi se radilo o nekoj drugoj bolesnici, da bi me gubitak vremena koje je predviđeno za rekreaciju skupo koštalo, a budući da se radi o njoj da je to za mene velika utjeha. Odmah je odgovorila: “I ja sam tako sretna! Budući da smo na zemlji da patimo, što više patimo, to smo sretniji. Čovjek prakticira puno više ljubavi prema osobi koja mu nije tako simpatična! Ah! kako slabo čovjek zna urediti svoja mala djela na zemlji!”
Čak je i majci Agnezi ponekad davala upute… Dana 10. srpnja 1897. izjavila je svojoj “Maloj majci” sa svojim ljupkim osmijehom i namjerno s naglaskom: “Pravite probleme oko stvari koje nisu važne… Kada ste nešto učinili kako treba, još uvijek Vam se čini da je jako loše jer se bojite posljedica…”. 2. kolovoza je još kategoričnija: “Previše odugovlačite, majčice moja, primijetila sam to više puta u životu…”.
Do kraja života revno se brinula za svoje novakinje. „Još uvijek je vidim – svjedoči sestra Genoveva – drhteću od groznice, s gorućim grlom, tijekom posljednjih mjeseci njezina života – kako vraća svu svoju energiju da popravi nesavršenstvo novakinje. U jednom od tih prilika rekla mi je da treba umrijeti s oružjem u ruci i mačem Duha u ustima, koji je riječ Božja. A 19. kolovoza 1897., na dan svoje posljednje pričesti, Terezija je ponovno rekla jednoj novakinji: “Ne smijete sjediti krivo na stolicama. Takvi su propisi.”
Ta Terezijina čvrstoća je aspekt njezine ljubavi koji ponekad zaboravljamo. Otac Petitot je rekao o “pozitivnim antinomijama terezijanske svetosti: Ako bilo koji pisac ili propovjednik naglašava samo ljubav sestre Terezije od Djeteta Isusa prema miru i pomirenju, ne čineći niti najmanju aluziju na postojanje suprotne ili komplementarne kreposti s njom, zbog njezine uvijek borbene čvrstine, mogli bismo primijetiti da nije savršeno razradio svoju temu“.
Terezija nije imala “srednju mjeru” između nježnosti i strogoće. Ona je bila istovremeno i nježna i stroga. Ona, koja je često prikazana s nasmijanim licem, znala je podsjetiti svoje sestre kada je to bilo potrebno na zahtjeve božanske ljubavi: to je bio način da ih se ljubi.