LJUBAZNOST
Svaki dan podnositi svoj karakter i karakter drugih, ne dopustiti da te obuzme monotonija samostanskog života, možda su glavne poteškoće života u zajednici. Terezija je brzo shvatila da je glavna napast za duše u samostanu prepustiti se tuzi i lošem raspoloženju. Zbog toga je, pazeći da utješi svoje sestre shrvane kušnjama, još više brinula o održavanju ozračja radosti u zajednici, koje je smatrala neophodnom za procvat duša. Terezijina nasmijana vedrina, sposobna utješiti tužne duše, imala je za prvu svrhu održavanje radosti u zajednici. Terezija nije voljela tugu: u dobi od trinaest godina često je prepisivala riječi svetog Franje Saleškog: “Svetac koji je žalostan je je žalostan svetac.” Kasnije će reći da ni na koji način nije nastojala nasljedovati svece koji su uvijek bili ozbiljni “čak i na rekreaciji” Njezina posebna privrženost Teofanu Venardu bila je djelomično motivirana činjenicom da je on “uvijek bio veseo”, čak i kad je mnogo patio. Terezija je bila vrlo vesela na rekreacijama: “Vodila je tako ugadan, duhovit, pa čak i ponekad pikantan razgovor, bez ismijavanja tako da ju je bilo očaravajuće slušati.”
Kad je prala posuđe, sestre bi na početku rekreacije rekle: “Danas se nećemo smijati. Nema sestre Terezije.”
Iz te radosti, Majka Marija Gonzaga je naslikala dopadljiv portret na poleđini Terezijine fotografije koju je poslala karmelićankama u Toursu 1893. “Dragulj Karmela, njezina najdraža mladost. U sobi za crtanje ona briljirala, a nije imala druge poduke osim vidjeti svoju voljenu sestru, našu časnu majku, kako ona radi. Visoka je i snažna, dječjeg izgleda, zvonkog glasa i izraza lica koji skriva mudrost, savršenstvo i pronicljivost kao da ima pedeset godina. Duša koja je uvijek mirna i odlično vlada svime i svačim. Sveta djevojčica, kojoj bi mogli dati dobrog Gospodina bez ispovijedi, ali kapa joj je puna nestašluka, kojega može napraviti kome god poželi. Mistična, komična, sve joj pristaje. Mogla bi vas rasplakati zbog svoje pobožnosti i jednako tako lako te natjerati da prasneš u smijeh za vrijeme rekreacije.”
Znamo koji je bio izvor te radosti: sigurnost da smo ljubljeni od Boga, želja da mu ugodimo. Dobri Bog – rekla je – “ima dovoljno problema ta da je Onaj koji nas toliko voli, prisiljen ostaviti nas na zemlji, da dovršimo vrijeme kušnje, a da mu neprestano ne dolazimo reći da smo tamo u nevolji; ne treba tako izgledati kao da to primijećujemo.”
Iz istog razloga ona se smiješila kad je činila pokorničke praktike ili je morala podnijeti neku tjelesnu bol. I zamolila je svoje novakinje da usvoje istu praktiku. “Ona me je ispravljala”, rekla je sestra Marija od Presvetog Trojstva, “kad god bi me vidjela da se namrštim ili skupim lice.” “Lice je odraz duše”, rekla mi je, “i mora uvijek biti mirno i vedro, kao kod maloga dijeta koje se uvijek raduje, čak i kad ste sami, jer se neprestano pokazujete Bogu i anđelima.”
Terezijina nasmijana radost, izraz je njezine nježne ljubavi prema Bogu i također je jedno od očitovanja njezine ljubavi prema bližnjemu. Vjerovala je da se duše razvijaju samo u ozračju radosti. Radost za nju nije samo znak napretka, nego i sredstvo po kojemu duša izlazi iz tuge i problema i to im pomaže da se bezrezervno predaju Bogu i da “sve prihvaćaju s lakoćom”. Terezijin osmijeh, koji izražava radost duše kojoj je uvijek lijep radni dan koji joj je Bog dao, ujedno je i osmijeh duše koja vlastitu radost želi prenijeti drugima.
Terezija čini sve kako bi proširila duše. U njezinim pismima nalazimo mnoge odlomke koji su trebali umiriti primatelje. Pročitajmo ponovno pismo koje je napisala Mariji Guerin 14. srpnja 1887., kad joj je sestrična bila bolesna, ili prvo pismo koje je poslala iz Karmela svome ocu da ga utješi zbog odlaska njegove “Male kraljice”. Dosegnuvši vrhunce mističnog života, Terezija nije promijenila svoje ponašanje: u svom pismu od 19. ožujka 1897. ocu Rulandu posvetila je više od jedne stranice kako bi svom dragom misionaru ispričala priču o jastogu koji je pobjegao iz lonca.
Osobito za vrijeme rekreacije, Terezija se trudila oko sebe širiti veselje i dobro raspoloženje. Radije je tražila društvo tužnijih sestara da ih opusti i da ožive. U svom posljednjem rukopisu, ona objašnjava da u jednoj zajednici postoji iskušenje da se kloni osjetljivijih sestara koje može uvrijediti i najmanja riječ. Rekla je da ne treba popustiti ovom iskušenju. Moram, piše ona, “potražiti društvo sestara koje mi se najmanje sviđaju u rekreaciji i ispuniti službu dobrog Samaritanca s ovim povrijeđenim dušama. Jedna riječ, ljubazan osmijeh često je dovoljan da procvjeta tužna duša.”
