SUOSJEĆANJE S PATNJAMA DRUGIH (2)

Iskazujući im svoju sućut, Terezija nastoji diskretno podsjetiti one koji pate na otkupiteljsku vrijednost njihova križa.

Više puta je puta pisala onima s kojima se dopisivala: „Željela bih da mi dobri Gospodin podari sve vaše kušnje“. Ali ona zna da Bog previše ljubi svoje prijatelje da bi im maknuo križ. U prilog svojoj tvrdnji citira poznate riječi svoje majke svete Terezije: “Bože moj, ne čudi me što imaš toliko prijatelja kad tako postupaš s njima.” Ovo govori ironično, tj. imaš malo prijatelja jer loše postupaš s njima.

Samo Gospodin može donijeti istinsku utjehu srcu koje pati. Samo nam Bog daje shvatiti vrijednost patnje i daje nam snagu da trpimo s ljubavlju. Zato Terezija moli Gospodina da joj donese utjehu: “Molim dobroga Gospodina da ulije utjehu u Vašu dušu, draga teto” – “Ah, kad bih ti mogla priopćiti mir koji je Isus stavio u moju dušu usred mojih suza i zato Ga molim za tebe, koja si kao ja”, napisala je Celini 23. rujna 1890.

Terezija je nekoliko puta imala radost vidjeti da je njezina molitva uslišana, da je duša za koju je molila bila umirena. Na primjer, objašnjava majka Agneza: “kada, nakon što je pokušala ohrabriti i utješiti svoju sestru Celine u gostinjskoj sobi, u tome nije uspjela, onda je s velikim pouzdanjem zamolila dobrog Boga da je On sam utješi i da joj da da razumje ovo ili ono; nakon toga više se nije brinula o tome, a njezino pouzdanje, rekla mi je, nikada nije bilo iznevjereno. Svaki put je Celina dobivala prosvjetljenje i utjehu koju je tražila. Terezija je to saznala na drugom susretu u govornici“.

Ne jednom sam dobila iznenadnu i predivnu utjehu – kaže sestra Marija od Presvetog Trojstva – samo zahvaljujući snazi njezine molitve. Prije mojih zavjeta, jednog sam dana bila svladana umorom i unutarnjom tugom. Uvečer prije molitve htjela sam joj reći nekoliko riječi, ali mi je odgovorila: “Vrijeme je za molitvu, a ne da Vas tješim; osim toga, jasno vidim da bi to bio uzaludan trud; dobri Gospodin želi da za sada patite sama.” Slijedila sam je na molitvi u takvom stanju malodušnosti da sam prvi put posumnjala u svoj poziv. Klečala sam nekoliko minuta, obuzeta tim tužnim mislima i kad, bez da sam molila, a čak ni mir nisam tražila, odjednom sam osjetila naglu promjenu u duši. Shvatila sam čar patnje i izašla iz molitve potpuno preobražena. Sutradan sam ispričala sestri Tereziji od Djeteta Isusa što mi se dogodilo, a budući da je ona djelovala jako dirnuta, pitala sam je koji je tomu razlog: “Kako je dobar Bog – rekla mi je – jučer navečer Vi ste u meni izazvali tako duboko žaljenje da nisam prestala od početku molitve moliti se našem Gospodinu da promijeni Vašu dušu i pokaže Vam cijenu patnje. I On me je uslišio.” (Sum., S 2365, p. 818).

Zato Terezija ne shvaća olako patnju onih oko sebe, već samo sažaljeva one koji ne shvaćaju otkupiteljsku vrijednost svojih kušnji. Primirenje s kojim su članovi njezine obitelji prihvaćali svoju patnju ju je ispunila radošću. Tako Terezija za vrijeme očeve bolesti nije žalila oca. Nije žalila niti Celinu: “Iznenadit ću te, sestro, kad ću ti reći da sam daleko od toga da te žalim, ali, vidiš, smatram da ti je sudba dostojna za zavist. Isus te gleda s neizrecivom ljubavlju.”

    Terezija kasnije nije žalila majku Agnezu, koja je postala poglavarica i koja j prolazila kroz velika maltretiranja od strane bivše časne Majke Marije Gonzage. Nakon jedne žestoke scene koja se dogodila između priorice Majke Agneze i i bivše priorice Majke Marije Gonzage, Terezija povjerava jednoj od svojih novakinja: “Radujem se je kad naša Majka više pati, to sam sretnija. Ah, sestro Marijo Magdaleno, Vi ne znate cijenu patnje, a kad biste samo znali kakvo dobro je učinila njezinoj duši”. Jednoga dana kad su sestru Mariju-Filomenu Isusovu u njezinoj nazočnosti sažaljevali zbog prevelikog umora koji je dala u radu za zajednicu, Terezija je rekla: “Nemojte je žaliti zbog toga”, “ona je sretnija od Vas. Sveci koji pate nikad u meni ne pobuđuju sažaljenje: sjedinjeni s dobrim Bogom, oni imaju snage podnijeti svoje patnje i u njima pronaći slast. Ali oni koji nisu sveti su nešto drugo, oh! Njih žalim. “

Takvi su doista bili osjećaji Terezije: ona je istinski žalila samo one duše koje nisu znale kako se okoristiti svojim patnjama. U svoja tri rukopisa upotrijebila je riječ ‘suosjećanje’ samo jednom, govoreći: “Oh! kako suosjećam s izgubljenim dušama!…” Tako je; stvarno mi je žao samo izgubljenih duša.

Misao svete Terezije od Djeteta Isusa dobro se slaže s opisom istinske ljubavi koju daje sveta Terezija Avilska u Putu k savršenosti: „Duhovna ljubav nedvojbeno osjeća taj prvi pokret osjetljivosti na patnje drage osobe i ubrzo mu dolazi u pomoć svjetlo razuma i on promišlja jesu li ta zla korisna za dobro te duše, na koji ih način ona nosi i jačaju li je u krepostima; moli Boga da mu podari strpljivosti i da u tome što trpi nađe izvor zasluga. Ako spozna da je ta milost dana, tada više ne osjeća bol, drhti od radosti i tješi se. Uistinu, on je tako velikodušan, da bi radije uzeo na sebe sve što ova duša podnosi, nego da je vidi kako pati, kad bi joj mogao dati zaslugu i korist od patnje; ali u svemu tome ne osjeća nikakvu nelagodu, niti bilo što što bi narušilo njegov unutarnji mir.’