SAMOZATAJA U ZAJEDNICI I SUOSJEĆANJE S PATNJAMA DRUGIH
Terezija je imala naviku da za sebe uzima najneprikladniji dio, najneudobnije mjesto, kako bi zaštitila druge sestre u zajednici. Ta je navika bila u njoj tako duboko ukorijenjena tako da je u detaljima svog svakodnevnog života spontano žrtvovala vlastite interese ili ukuse zbog drugih. Evo nekoliko činjenica. U blagovaonici nikad ništa nije odbijala: voljela je uzeti ostatke koje više nitko nije želio. «U kuhinji su rekli: ovo nitko neće jesti, dajmo to sestri Tereziji od Djeteta Isusa, koja nikad ništa ne odbija.“ – govorile su sestre, prema svjedočenju s. Marije od Presvetog Srca.
Ljeti je u praonici sjedila na mjestu gdje je bilo najmanje zraka. Majka Agnza je kazala: “Postojalo je jedno mjesto u praonici rublja, koje se i do danas naziva ‘mjesto svete Terezije’, gdje je sjedila, ali ne uvijek – to bi bilo protivno njezinom duhu umjerenosti i jednostavnosti u sebedarivanju – ali ljeti je to najradije izabirala, jer je zrak tamo bio loš i bilo je vruće.
Savjet koji je dala jednoj od svojih novakonja pokazuje nam njezinu brigu da drugima ostavi dobro mjesto. Jednog dana sam je pitala što je bolje, otići i isprati rublje u hladnoj vodi ili ostati u praonici i prati ga u vrućoj vodi, a ona je odgovorila: “Oh, nije teško to shvatiti! Kad Vas košta da odete i da perete u hladnoj vodi, to znači da i druge košta i zato tako djelujte. Ako je vruće, ostanite u praonici rublja. Zauzimanjem najgorih mjesta, čovjek prakticira, kako umrtvljenje sebe, tako i ljubav prema drugima.”
Ispred kipa Malog Isusa, za čije se ukrašavanje bila zadužena, uvijek se suzdržavala postavljati mirisno cvijeće, kako miris ne bi smetao jednoj starijoj sestri iz zajednice. Kad bi povremeno radila posao koji nije bio njezin, u svakom je pogledu slijedila upute koje je dobivala, čak i ako je imala drukčiju predodžbu o poslu. Kad je napustila večernju rekreaciju kako bi otišla na Povečerje, nije stavljala svoju radnu košaru na jednu od klupa u prednjem dijelu kora, kako bi napravila mjesta za druge sestre.
Ukratko, u svim okolnostima Terezija je htjela zauzeti “posljednje mjesto”. Ovu Terezijinu naviku majka Agneza sažima ovim riječima: “Ona je sama uzimala najneprijatnije mjesto, koje je mogla, prilikom zajedničkog rada, kako to ne bi zapalo neku drugu sestru”.
Primjenjivala je savjet svete Terezije Avilske: “Izvrstan znak ljubavi je pokušati oduzeti sestrama i uzeti za sebe ono što je zamorno i teško u službama u samostanu.”
Ako je Terezija svoju ljubav prema Gospodinu pokazivala svojim velikodušnim prihvaćanjem životnih kušnji, svoju je ljubav prema bližnjemu pokazivala svojom osjetljivošću za tuđu patnju. Nije potrebno nabrajati sve ljude koje je za života trebala tješiti; pogledajmo radije način na koji je ona to činila.
Dva su načela nadahnula njezino djelovanje na ovom području – pristupiti patnicima s poštovanjem i beskrajnom delikatnošću te ih diskretno podsjećati na otkupiteljsku vrijednost njihova križa – moleći Boga da prosvijetli njihove duše i da im podari hrabrosti za trpljenje.
Kad se Terezija našla pred dušom koja pati, pristupila joj je s velikim poštovanjem. Znala je da može povrijediti dušu sugerirajući joj da se njezinu patnju shvaća olako, i da može donijeti pravu utjehu jednostavno pokazujući da je razumije.“
Terezija je i sama za vrijeme bolesti svoje majke iskusila utjehu koju može donijeti razumijevanje: “O, kako je dobro da kad trpimo imamo prijateljska srca čiji odjeci odgovaraju na našu bol!” Kako bi nekoga utješila, voljela ga je podsjetiti da je i sama prošla kroz sličnu kalvariju kako bi drugi mogao osjetiti da ona suosjeća s njim.
Svojoj sestrični Mariji Guerin, koja je prolazila kroz bolnu krizu skrupula, Terezija priznaje da ju je i sama proživjela. Celina, koja se 1894. zabrinuto pita da je njezino mjesto u Karmelu u Lisieuxu, i treba li žrtvovati svoje obiteljske osjećaje i otići u Kanadu da sudjeluje u misonarskom pothvatu svoga duhovnika, Terezija je odgovorila da je i sama iskusila takva iskušenja godinu dana ranije kada se pitala da li treba ići u misije u Vijetnam: “Nevjerojatno je kako uvijek imamo iste kušnje! Prije ili kasnije moramo piti iz iste čaše. To znači da jako dobro razumije bol svoje sestre: “Ne smatram kušnju koja pohađa dušu moje ljubljene Celine da je djetinjasta“. Terezija je iduće godine napomenula Leoniji, čiji su zavjeti bili odgođeni, da je podnijela istu žrtvu 1890. godine.