”Nema ništa slađe nego dobro misliti o bližnjemu”

Da bi upravila svoje bratsko upozorenje, Terezija je čekala više od četiri godine, do 8. prosinca 1892.: “Tada mi je dobri Gospodin dao osjetiti da je došao trenutak i da se više ne trebam bojati govoriti.” Zbog toga, ako Terezija nije osuđivala svoje sestre usprkos njihovim greškama, bilo je to zato što je znala da Bog može u jednom trenutku, u jednoj duši, učiniti ono što ona sama nije mogla učiniti u nekoliko godina nastojanja. Umjesto da osuđuje grešnike, Terezija je mislila samo da želi i da se nada u Gospodinovo milosrđe za njih. “Ljubav se svemu nada”, rekao je sv. Pavao. Terezija se nikada nije očajavala; nikada nije mislila da je grešnik u svom životu “učinio previše” da ne bi zaslužio milost obraćenja; znala je da je “Bogu sve moguće”. Sjetimo se s kakvom je uvjerenošću Terezija “očekivala” Pranzinijevo obraćenje, a potom godinama, sve do kraja života, i obraćenje oca Hijacinta Loysona, koji je bio provincijal bosonogih karmelićana, a zatim je prihvatio ideje modernizam, te je napustio Katoličku Crkvu, ali Terezija njegovo obraćenje nije dočekala. Terezija se nadala svemu i od svakakvih ljudi, a vidimo je, primjerice, kako napominje Celini da ne očajava zbog obraćenja njihove sluškinje ili napretka njihove drage Leonije. Imala je isto povjerenje u napredak svojih novakinja. Daleko od toga da je pravila razliku između “vrijednih” i “bezvrijednih” novakinja i da bi se usmjerila samo na prve. Terezija se s jednakom brigom brine o svim svojim novakinjama. Činila je to zato što je uspjeh prepustila Bogu, znajući da On u trenutku može učiniti čuda u duši. Mlada magistra nikada nije bila obeshrabrena ili ogorčena njihovim “sporim” napredovanjem. Nada i ljubav tijesno su isprepletene u Terezijinu srcu. Njezino pouzdanje u Boga dopušta joj da ljubi sve novakinje bez razlike, a njezina ljubav daje joj želju i nadu za obiljem milosti Gospodinovih. Terezijina sve veća svijest o svom duhovnom siromaštvu pomaže joj da u svom srcu razvije popustljivost prema bližnjemu. Bila je toliko uvjerena u svoju vlastitu slabost da nije mogla suditi drugima s osjećajem nadmoći. Nije zaboravila, na primjer, privlačnost s kojom je na nju djelovao šarm svijeta tijekom njezina putovanja u Alençon. Kako bi ona, koja je izbjegla ovoj opasnosti samo posebnom milošću Božjom, mogla baciti kamen na one koji su dopustili da svijet njima ovlada? Ovdje vidimo koliko je osjećaj duhovnog siromaštva u službi milosrđa. U onoj mjeri u kojoj se osjećamo ponizni i maleni pred Bogom, skloni smo biti blagi i strpljivi prema drugima. U tom svjetlu trebamo čitati gore opisana svjedočanstva, gdje Terezija izjavljuje da se iskreno raduje svojim nesavršenostima, pa čak i svojim padovima: jer ti padovi su, istovremeno sa sumnjom usebe, u njezinoj duši poticali  strpljivost i blagost prema drugima. Napomenula je sestri Genovevi da nam “Bog obično dopušta da patimo od istih slabosti koje nam se ne sviđaju kod drugih: zaboravnost, nenamjerna nepažnja, umor… pa je tako sasvim prirodno da opravdavamo pogreške u koje smo mi sami upali. Ovo je tradicionalno učenje duhovnih pisaca o dobrobitima istinskog poznavanja sebe. Sveti Ivan od Križa kaže: “Poniznost rođena iz samospoznaje čisti dušu od svih nesavršenosti u koje je zapala tijekom svoga rascvata. Vidjevši sebe tako neplodnom i siromašnom, ne može se prepustiti čak niti prvom pokretu ispraznog samozadovoljstva i da vjeruje da je bolja od drugih; sklona je priznati nadmoć drugih. Ovdje se rađa ljubav prema bližnjima; duša si više ne dopušta osuđivati ih, kao što je činila u prošlosti, kad se divila vlastitom žaru i zatvarala je  oči pred gorljivošću drugih.” Svijest o svom duhovnom siromaštvu, u kombinaciji s iskrenom ljubavlju prema drugima, također objašnjava zašto Terezija nije u bila u iskušenju “strogo” suditi sestrama koje je “nepravedno” optužuju: ona iskorištava te ishitrene presude kako bi priznala Bogu kako bi ona bila potpuno sposobna počiniti nedjela za koja su je optuživali i žalila je one koji su je nepravedno osuđivali: “To su oni koji gube nutarnju radost – govorila je ona – „JER NEMA NIŠTA SLAĐE NEGO DOBRO MISLITI O SVOM BLIŽNJEM.” Tako misao o Božjem milosrđu, koje nas ljubi unatoč našim slabostima i nedostacima, ne dopušta Tereziji da osuđuje bližnjega. Duša joj je bila toliko ispunjena osjećajem vlastitog siromaštva i željom da vidi svog bližnjega jednako otvorenog ovom milosrđu kao i ona, da više nije imala vremena razmišljati o tuđim manama. Sve nesavršenosti koje je vidjela u sebi ili oko sebe bile su za malu sestru Tereziju povod za nadu u Božje oproštenje i milost kako za druge tako i za nju samu. Stoga, da ne bismo osuđivali bližnjega, moramo, smatra Terezija, ići dalje od onoga što vidimo i razmišljati o onome što je trenutno nevidljivo, ali ćemo kasnije moći vidjeti i što možemo čak i nazrijeti: – duboka namjera ponašanja naše braće; – napori koje su već učinili u tajnosti; – njihove duboke kvalitete; – okolnosti u njihovim životima koje opravdavaju njihovo ponašanje; – svetost koju će im Bog dati kasnije. Ukratko, da bismo obdržavali evanđeosku zapovijed: “Ne sudite”, trebamo slijediti preporuku Apostola: “Ljubav sve pokriva”. Ne radi se o tome da budemo zaslijepljeni greškama bližnjega, nego umjesto da se zaustavljamo na njima, trebamo samo gledati na ono dobro u njima, na okolnosti njihova života koje opravdavaju te pogreške, a iznad svega na beskrajno Milosrđe, uvijek spremno potpuno ih preoblikovati. Bog kojemu je usmjerena naša ljubav je neizmjerno milosrdni Bog koji se želi darovati našem bližnjemu usprkos njegovoj bijedi. Tako još jednom vidimo da je Terezijina ljubav prema bližnjemu slika ljubavi Božje koju je ona osjećala prema njoj. Ako je bila toliko popustljiva prema drugima, to je bilo zato što je, prije svega, bila “vrlo popustljiva” i “vrlo strpljiva” prema sebi. S istom uvjerenošću očekivala je za sebe i za sve one čije je pogreške bila dužna zabilježiti, preobilne milosti za pročišćenje i preobrazbu.