TEREZIJA JE ŽIVJELA GOSPODINOVU STRPLJIVOST

Mi ne znamo što će Bog učiniti s našom braćom, odnosno nadamo se njegovom milosrđu da će ih privesti svetosti i to je konačno glavni razlog koji nas sprječava da konačno osudimo svoju braću.

Riječ je o Terezijinom najdubljem osjećaju za pogreške njezinih bližnjih. Ako nije osuđivala grešnike, to nije bilo toliko zato što je gledala u njihove prošle živote kako bi pronašla olakotne okolnosti, već zato što je gledala u srce Boga, koji je uvijek spreman oprostiti pogreške i nemar svoje djece. Njezino je oproštenje sudjelovalo u milosrdnoj Božjoj Pravdi, koja kad nam sudi uzima u obzir našu slabost i naše najmanje napore, ali bilo je prije svega i zajedništvo s božanskom strpljivošću, koja se ne umara čekati grešnikovo obraćenje i nikad se ne živcira zbog njegove sporosti. Terezija je znala da je u Božjim očima jedan dan kao tisuću godina i da stoga On može u trenu pripremiti duše da se pojave pred njim. Terezija ne zaboravlja da je Isus na Božić 1886. godine u njezinoj duši “u trenu” učinio djelo koje ona sama nije mogla učiniti u deset godina.

Ne znamo što će Bog učiniti s grešnikom kojem smo trenutno u iskušenju da oštro sudimo. Nijedan čovjek nije dovršen ovdje na zemlji; stoga, ne zatvarajući oči pred njegovim sadašnjim greškama, moramo ih strpljivo podnositi, s radošću razmišljajući o tome što Bog može učiniti s njim poslije.

“Strpljivost”, za Tereziju, je onaj stav duha koji nas potiče da s osmijehom podnosimo tolike „ubode” namijenjene našem vlastitom posvećenju i spasenju duša. Sada moramo proučavati “strpljivost” koja se poistovjećuje sa strpljivošću onoga koji zna “čekati”, koji nije previše nestrpljiv da vidi kako njegova braća ispravljaju svoje pogreške, jer se sjeća strpljivosti s kojom Bog podnosi njegove.

Terezija je razmišljala o Gospodinovoj dugogodišnjoj naklonosti prema njoj. Njoj je drag 102. psalam: nije ni čudo, s obzirom da je to hvalospjev Božjem milosrđu. Ona ga citira na dva različita mjesta u svom prvom rukopisu i posebno joj je drag osmi stih: “Gospodin je uvijek bio milostiv i nježan prema meni… Spor na srdžbu, a bogat milosrđem…” “Spor na srdžbu” je izraz koji se koristi u Bibliji i odnosi se na Božje strpljenje. Bez sumnje, Terezija nije bila velika grešnica; Bog nije bio dužan dugo čekati na njezino obraćenje, kao što je čekao obraćenje u času smrti nesretnog Pranzinija.

Ona čak može reći da od svoje treće godine Bogu ništa nije uskratila. Ipak, postojao je trenutak u njezinom životu kada je na poseban način doživjela Božju strpljivost sa sobom. Godine 1889., u mjesecima nakon primanja redovničkog odijela, mlada je novakinja shvatila da je do tog trenutka nepotpuno prakticirala krepost siromaštva: “Tijekom postulature bila sam zadovoljna da imam pri ruci lijepe stvari za uporabu i da nađem sve što mi treba. «Moj Učitelj je to strpljivo podnio.« I Terezija odmah ističe razlog te strpljivosti: On ne voli dušama pokazati sve odjednom. Obično daje svoje svjetlo malo po malo.”

Godine 1890. Terezija je još više napredovala i imala je nova iskustva Gospodinove velike strpljivosti. Kad je početkom godine saznala da ne treba odmah razmišljati o zavjetima, Terezija se prvo rastužila, ali onda je shvatila da je njezina želja za brzim djelovanjem “pomiješana s velikom dozom samoljublja” i da još treba napredovati u prakticiranju siromaštva i ostalih kreposti.

Može se pretpostaviti da se upravo zbog tog iskustva osjećala obvezna da bude strpljiva sa svojim sestrama, da ne žuri previše vidjeti kako napreduju na putu Ljubavi? Ne. Od trenutka kad je ušla u Karmel, Terezija je znala da postoje duše na koje se Božje milosrđe ne umara čekati i da ne smijemo “preteći njegov čas”.

Ušavši u Karmel 1888., Terezija je u novicijatu zatekla sestru Martu od Isusa, čija ju je jednostavnost i ekspanzivna narav očarala, ali čija je previše ljudska navezanost prema poglavarici nije mogla ne šokirati, budući da je Terezija bila toliko preokupirana za čistoću svoje ljubavi prema Isusu. O s. Marti piše Terezija: „Bilo je i mnogo toga u njezinu ponašanju prema sestrama za koje bih voljela da je promijenila… Otada mi je dobri Gospodin dao razumjeti da postoje duše za koje se Njegovo milosrđe nikada ne umara u čekanju i kojima On daje svoje svjetlo samo postupno: stoga sam pazila da ne preduhitrim njezin čas, i strpljivo sam čekala da se Isusu svidi da nastupi njezin čas.“