OPRAVDAVATI POSTUPKE DRUGIH
U ovoj emisiji nastavljamo razmišljati o situacijama kad nam drugi čine zlo, kad nisu ljubazni prema nama, naprotiv. Terezija nam savjetuje, kao i svojim novakinjama, da se ne zaustavljaju na vanjštini, nego da traže kvalitete onih koje nisu tako ljubazne. Ta se spremnost ne smije pretvoriti u pasivnu rezignaciju pred ljudskom zlobom. Da ostala evanđeoska, strpljivost treba biti popraćena hrabrim i borbenim stavom pred ljudskom zloćom i nepravdom. Bez borbe, naše strpljenje više neće biti jednako strpljenju Isusa Krista. Jer On nije jednostavno dopustio da ga njegovi neprijatelji razapnu na križ. On se borio protiv grijeha farizeja, osuđuje ih. Tako je i počeo. Terezija je to znala jer se nikada nije ustručavala preuzeti na sebe pogreške novakinja koje su joj bile povjerene. “Moram umrijeti s oružjem u ruci”, kaže ona u tom smislu u posljednjim mjesecima svog života (CSG 10).
Krist razabire volju Očevu iza ruku krvnika koji ga pribijaju na križ. Tajanstvena volja, bez sumnje… To je otajstvo otkupljenja čija nam imperativna nužnost izmiče, iako ju je tako jasno potvrdio uskrsli Krist učenicima iz Emausa: Krist je morao trpjeti da bi ušao i Svoju slavu.
Ne zaboravimo također da, prema Tereziji, nemogućnost da se odmah uzdignemo iznad te uznemirenosti osjetila nije grijeh. To je jednostavna slabost prirode: zajedno sa svetim Pavlom njome se možemo i moramo pohvaliti, kako bi se na nama razotkrila sva sila Božja.
Iako Terezija spremno opravdava pogreške svojih sestara, ne zatvara oči pred njihovim nedostacima. Njezin pogled na druge, koliko god bio suosjećaajan, ostaje jasan. Shvatila je, na primjer, da svjetovni duh sprječava Jeanu Guerin i njezina supruga da cijene pravu vrijednost redovničkog poziva: “Nisam iznenađena”, napisala je 1894. Célini, koja se u to vrijeme spremala ući u Karmel, “burom koja tutnji u Cannesu. Francois i Jeanne odabrali su put toliko različit od našeg tako da ne mogu shvatiti uzvišenost našeg poziva!…”
Ona ne zatvara oči ni pred nedostacima Majke Marije Gonzage: poštovanje koje osjeća prema svojoj poglavarici ne priječi joj da jasno vidi. Zato se nije ustručavala reći sestri Mariji od Presvetog Trojstva da je njezina dužnost moliti za obraćenje svoje poglavarice i “da joj je bilo tužnije vidjeti kako je dobri Bog bio vrijeđan od Marije Gongzage nego da gleda svoju majčicu kako pati” .
Odlomak iz njezina posljednjeg rukopisa pokazuje nam – u ugodnom tonu – da Terezija nije bila slijepa na pogreške drugih redovnica u samostanu. Riječ je o ovoj sestri koja je, čim je stigla na svoje mjesto za vrijeme molitve, “počela ispuštati čudan mali zvuk, nalik onom koji bi proizveo trljanje dviju školjki jedna o drugu.” Mislim da je ova sestra, ističe Terezija, imala je, “puno prosvjetljenja, jer je rijetko koristila knjigu.” Terezija se znala nositi s osjećajem!
Da bismo dobro razumjeli druge, napominje Terezija, moramo proći kroz iste kušnje kao i oni: patnja nam pomaže razumjeti druge.
Terezija će tu istinu spoznati osobito u posljednjih osamnaest mjeseci svoga života – njezina unutarnja kušnja omogućit će joj da razumije nevjernike i da prema njima bude popustljivija. Do tada je uživala tako živu vjeru da nije mislila da mogu postojati iskreni nevjernici. Mislila sam – priznaje ona – da poričući postojanje neba govore protiv vlastitog mišljenja. Uvodeći Terezijinu dušu u noć, Gospodin joj je htio dati da osjeti kakva može biti patnja nekih nevjernika. Ova je kušnja trebala pročistiti njezinu vjeru i ljubav prema Bogu i omogućiti joj da prinese dragu žrtvu za obraćenje grešnika, ali i ukloniti iz njezina srca svako nesvjesno farizejstvo koje je moglo postojati. Na kraju života njezina je molitva za “jadne grešnike” i “nevjernike” joj je gorljivija, a žrtva njezinih patnji je velikodušnija, što je bila dublja njezina snishodljivost prema njima.
Isto tako, tijekom boravka u ćeliji za bolesne sestre, Terezija je kroz vlastitu patnju shvatila kušnju umirućih i koliko treba moliti za njih: prema njima je također porasla njezino suosjećanje.
