S MALOM TEREZIJOM U ŽIVOT

Sretna Nova Godina, obilovala mirom i ljubavlju! Sutra, 2.1.2023. rođendan je naše svetice, sv. Terezije od Djeteta Isusa i Sv. Lica, poznatije kao Male Terezije, i to ne bilo koji, nego jubilarni 150. Ove 2023. osim 150. godišnjice rođenja, također je prošlo sto godina od proglašenja blaženom i 25. godišnjica kad je proglašena naučiteljicom Crkve – 3. žena proglašena naučiteljicom i to kao najmlađa među njima.

Kako ćemo se mi u Karmelskom redu družiti s njom i njezinim djelima slijedeće tri godine do 2025. kad je 100-godišnjica kad je proglašena sveticom, željele smo da se i vi s nama družite s njom preko ovih emisija iz Karmela.

U ovoj emisiji i kao i u slijedećom slušat ćemo katehezu pape emeritusa Benedikta XVI o sv. Maloj Tereziji. Poslušajte:

„Danas vam želim govoriti o svetoj Tereziji iz Lisieuxa, Tereziji od Djeteta Isusa i Svetog Lica, koja je na ovome svijetu živjela svega 24 godine, krajem 19. stoljeća. Živjela je vrlo jednostavno i u skrovitosti, ali je nakon smrti i objavljivanja njezinih spisa postala jedna od najpoznatijih i najomiljenijih svetica. “Mala Terezija” nije nikada prestala pomagati najjednostavnije duše, malene, siromašne i patnike koji joj se mole, ali je također prosvijetlila čitavu Crkvu svojim dubokim duhovnim naukom te ju je sv. Ivan Pavao II. 1997. udijelio naslov naučiteljice Crkve, koji se pridodao već ranijem naslovu zaštitnice misija, koji joj je 1939. dodijelio Pio XI. Moj ju je ljubljeni prethodnik nazvao „vrsnom poznavateljicom nauka ljubavi (scientia amore)”. Taj nauk, koji uči da u ljubavi blista sva istina vjere, Terezija izražava prije svega u opisu svojega života, objavljenog godinu dana poslije njezine smrti pod naslovom Povijest jedne duše. Ta je knjiga odmah doživjela silan uspjeh, prevedena je na mnoge jezike i proširila se čitavim svijetom. Želim vas pozvati da ponovno otkrijete to veliko-malo blago, to sjajno tumačenje evanđelja življenog u punini! Povijest jedne duše je, naime, divna povijest ljubavi, ispripovijedane s takvom vjerodostojnošću, jednostavnošću i svježinom da čitatelja ostavlja bez daha! Ali koja je to ljubav ispunila cio Terezijin život, od djetinjstva do smrti? Dragi prijatelji, ta ljubav ima lice, ona ima ime, to je Isus! Svetica neprestano govori o Isusu. Želimo, dakle, ponovno prijeći velike etape njezina života, da bismo prodrli u srž njezina nauka.

Terezija je rođena 2. siječnja 1873. u Alençonu, gradu u Normandiji, u Francuskoj. Bila je posljednja kći Louisa i Zélie Martin, uzornih supružnika i roditelja, koji su proglašeni blaženima zajedno 19. listopada 2008. (a kasnije i svetima, o.p.). Imali su devetero djece, od kojih je četvero umrlo u najranijoj dobi. Ostalo im je pet kćeri, koje su sve postale redovnice. Tereziju je u 4. godini duboko ožalostila majčina smrt (Ms A, 13r). Otac se tada s kćerima preselio u grad Lisieux, gdje će svetica provesti ostatak života. Kasnije je Terezija, pogođena teškom bolešću živčanog sustava, ozdravila Božjom milošću, koju je ona sama nazvala „Gospinim osmijehom” (isto, 29v-30v). Primila je potom prvu pričest, što je na nju ostavila vrlo snažan utisak (Isto, 35r), i stavila Isusa prisutnog u euharistiji u središte svoga života.

„Božićna milost” iz 1886. označila je veliki zaokret, koji je nazvala svojim „potpunim obraćenjem” (isto, 44v-45r). Potpuno je, naime, ozdravila od svoje djetinje preosjetljivosti i započela „divovsku trku”. U dobi od 14 godina, Terezija se, s velikom vjerom, sve više približava Isusu Raspetom i uzima k srcu, naizgled beznadan, slučaj nekog zločinca osuđenog na smrt koji se nije htio pokajati (isto, 45v-46v). „Htjela sam ga po svaku cijenu spriječiti da padne u pakao”, piše svetica, uvjerena da ga je njezina molitva dovela u doticaj s otkupiteljskom krvlju Isusovom. To je njezino prvo i temeljno iskustvo duhovnog majčinstva: „Imala sam toliko povjerenje u Isusovo beskrajno milosrđe”, piše. S Presvetom Marijom, mlada Terezija ljubi, vjeruje i nada se s „majčinskim srcem” (usp. PR 6/10r).

U studenom 1887. Terezija zajedno sa ocem i sestrom Celinom odlazi na hodočašće u Rim (isto, 55v-67r). Za nju vrhunac predstavlja audijencija kod pape Lava XIII., kojeg pita dopuštenje da uđe, s tek navršenih petnaest godina, u karmel u Lisieuxu. Godinu dana kasnije, želja joj se ispunila; postala je karmelićanka „da spašava duše i moli za svećenike” (isto, 69 v). Istodobno započinje također bolna i ponižavajuća duševna bolest njezina oca. To je veliko trpljenje koje dovodi Tereziju do kontemplacije Isusova Lica u njegovoj muci (isto, 71rv). Tako njezino redovničko čime – sestra Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica – izražava program čitavog njezinog života, u zajedništvu sa središnjim misterijima utjelovljenja i otkupljenja. Njezino redovničko zavjetovanje, na blagdan Rođenja Marijina, 8. studenog 1890., za nju su prave duhovne zaruke u evanđeoskoj „malenosti”, koju karakterizira simbol cvijeta: „Lijepog li blagdana Rođenja Marijina da se postane Isusovom zaručnicom”, piše. „Mala sveta Djevica od nekoć prinijela je svoj mali cvijet malom Isusu” (isto, 77r). Za Tereziju biti redovnica znači biti Isusova zaručnica i majka duša (usp. Ms B, 2v). Istoga dana svetica je napisala molitvu koja označava čitav putokaz njezina života: moli Isusa za dar njegove beskrajne ljubavi, da bude najmanja i prije svega moli za spasenje svih ljudi: „Neka danas nijedna duša ne bude osuđena na prokletstvo” (Pr 2). Od velike važnosti je njezin Prinos milosrdnoj ljubavi, učinjen na svetkovinu Presvetog Trojstva 1895. (Ms A, 83v-84r; Pr 6): to je prinos koji je Terezija, već tada zamjenica učiteljice novakinja, odmah podijelila sa svojim susestrama.

(Nastavak kateheze u slijedećoj rubrici)