Glas iz Karmela

SV. JOSIPA UZETI KAO VODIČA  

Ove nedjelje evanđelist Matej donosi navještenje kojega je primio sv. Josip. Ovo «navještenje Josipu» možda nam je manje poznato od navještenja Djevici Mariji, kojega donosi sveti Luka i koje se spominje na svečani blagdan Blagovijesti, kao i svaki dan, u molitvi Anđeo Gospodnji. Za nas je to prilika da nam se na adventskom putu pridruži sveti Josip za kojega je karmelska duhovna tradicija posebno vezana. Osobito sveta Terezija Avilska piše o svetom Josipu: «Ne znam kako se može razmišljati o Kraljici anđela, o svemu što je proživjela s Djetetom Isusom, a da se ne zahvali svetom Josipu što im je tako mnogo pomogao. Tko ne nađe učitelja koji bi ga mogao poučiti molitvi, neka uzme za učitelja ovog slavnog sveca i neće se izgubiti putem» (Moj Život 6, 8). Sveta Terezija nas stoga potiče da se obratimo svetom Josipu u ime činjenice utjelovljenja i osnovnog zdravog razuma. Slijedeći svetu Tereziju, bosonogi karmelićani su krajem 17. stoljeća ustanovili svetkovinu «zaštitništva svetog Josipa» da slave svoju zaštitnicu. Tada bismo i mi mogli živjeti ovaj posljednji tjedan došašća pod zaštitom svetog Josipa, izabravši ga za vodiča. Najmanje što se može reći je da je ova objava bila uznemirujuća za Josipa. Pozdraviti dolazak Sina Božjega u njegov život značit će odustajanje od njegova osobnog projekta, odnosno odustajanje od oblika kojega je opravdano planirao za ostvarenje svog osobnog projekta. Svakako, u srcu osjeća poziv da bude muž i otac. Ipak, nakon posjeta anđela Gospodnjeg, on će od samoga Boga dobiti način na koji će se njegove želje ostvariti: bit će muž i otac, ali na sasvim drugačiji način nego što je zamišljao, na još veći način, ljepši i plodniji od onoga kako je zamišljao. Što se nas tiče, tijekom svih ovih adventskih tjedana rasla je želja za dolaskom Sina Božjega, jačalo je pouzdanje u njegov sigurni dolazak. Međutim, sasvim smo sigurni da će nam doći na način na koji On želi, a ne baš na način na koji smo mi zamislili. Dakle, u ovom posljednjem tjednu, dobro je da Josip bude naš vodič i naš učitelj: promatrajmo kako sam Josip pristaje na nečuveno događanje u svom životu. Prije svega, dok ga anđeo hrabri, on se pouzdaje u Boga: «Ne boj se». Možda se pitamo kakav je mogao biti strah koji prijeti Josipu, za kojega nam evanđelist Matej kaže da je «čovjek pravedan»? Nedvojbeno je da je to što se dogodilo maloga čovjeka dovelo do odustajanja od najdražih projekata, pa čak i od životnog projekta. Zapravo, nečuveni upad Sina Božjega u život njegove zaručnice navodi Josipa da pristane odreći se ne samo jednog elementa svog života, nego i da se odrekne svog dubokog poziva, ili barem slike koju je imao sve do tog trenutka. To je uranjanje u nepoznato koje može probuditi istinski užas: od njega se traži da prihvati očinstvo toliko različito od onoga što je razborito predvidio. I mi možemo doživjeti preispitivanje naših malih i velikih osobnih projekata. Očigledno je da je važno biti odgovoran akter u našim životima, ne dopustiti da nas događaji ljuljaju. Ali kad se u našim životima pojavi neočekivano, Josip nas poziva da se ne bojimo, da vjerujemo, kako bismo mogli prihvatiti Božji plan ljubavi, čak i u onome što nismo predvidjeli. Božanski glasnik tada zamoli Josipa: «Povedi sa sobom svoju zaručnicu Mariju». Postavši sposoban prihvatiti novost Gospodinova plana, Josip je pozvan surađivati   u Božjem djelu. U stvari, «uzeti sa sobom» svoju ženu ne znači samo primiti Mariju u svoj dom, to znači brinuti se za nju, bdjeti i nad Djetetom kojeg nosi u utrobi: Josip će biti odgovoran, čuvar Svete Obitelji, jamac ispunjenja božanskog poziva Marije i njezina Sina. I mi smo, kroz ponekad zbunjujuće okolnosti naših života, pozvani otkriti kako ćemo sudjelovati u rastu Kraljevstva Božjega u našem svijetu, kako ćemo podržati svoju braću i sestre da rastu u ispunjavanju vlastitog poziva. Josip nam pokazuje put istinske ljubavi prema bližnjemu: uz razboritost i pronicljivost, u naše srce, u našu molitvu, u brižnost našeg djelovanja, staviti ovu brigu za odnos drugih s Bogom. Naposljetku, sveti Matej nam kaže da je Josip, nakon što se probudio, «učinio kako mu je zapovjedio anđeo Gospodnji». To je Josip koji tiho djeluje prema Gospodinovoj riječi, u poniznosti onoga koji ne traži dobre razloge da vrši svoju volju umjesto Gospodinove, nego nalazi svoju radost u djelovanju, u tihom povjerenju, prema tuđoj riječi. Vrlo dobro! Ali kako ćemo mi učiniti ono što Gospodin očekuje od nas? U kojem snu ćemo čuti glas anđela koji će nam reći kojim putem da idemo? Krenimo! Budimo budni! Nismo ništa manje vrijedni od svetoga Josipa: istina, ne nosimo Dijete Isusa u naručju kao Josip, ali primamo euharistijsko Tijelo Kristovo u ruke; ne slušamo glas anđela u snu, nego slušamo Riječ Božju u tišini svoje molitve. I to je dosta – i to je dosta! – jer ustajemo i činimo ono što Gospodin od nas očekuje. (Prema karmelskim duhovnim vježbama za Advent)