POZIV NA RADOST
Treća nedjelja došašća naziva se Gaudete nedjelja. Gaudete: ova latinska riječ, koja znači «Radujte se!», prva je riječ početne antifone ove nedjeljne mise, koja je preuzeta iz Poslanice svetog Pavla Filipljanima: Gaudete in Domino… „Radujte se uvijek u Gospodinu; ponavljam: radujte se” (Fil 4,4). Liturgija došašća ove nedjelje upućuje nam ovaj poziv Radujte se! U prvom čitanju Izaijino je proročanstvo je u susglasju sa svetim Pavlom, ali kakva je to radost? Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta! Nek bujno Prorok Izaija nam govori o radosti koja se nalazi negdje između sada i ne još: poziv na radost je tu danas, ali uzrok naše radosti tek dolazi. Ovo ovdje-ali-još-ne-vrijeme je vrijeme nade, koje nas poziva da uočimo Božju prisutnost u našim životima u ovom sadašnjem trenutku: Bog je možda skriven, ali on uistinu djeluje. Naravno, Izaija nije pun slatkih snova, on je potpuno svjestan prisutnosti patnje u našim životima i našem svijetu: mogao bi misliti na stvarne osobe koje žive s invaliditetom ili bi mogao simbolično govoriti o drugim oblicima patnje – tjelesne, mentalne, emocionalne ili duhovne – spominju se slijepi, gluhi, hromi i nijemi. Uz njih, Izaija diskretno spominje i zatvorenike: u starozavjetnom kontekstu riječ je o pripadnicima izabranog naroda koji su zarobljenici i prognanici daleko od Obećane zemlje. Danas mislimo na sve koji su potlačeni ili koji nemaju pristojne uvjete za život. Ukratko, spominje se široka panorama svakojakih patnji, a svim onim ljudima u nevolji obećava se radost i veselje!
Unatoč svemu, radost i veselje još nisu stigli, zar ne? Ne, nisu, ali Izaija potiče svoje slušatelje da zauzmu dva duhovna stava koja su također prikladna za sve one koji iščekuju radost Božića. Prvi je radovati se sada, biti radostan ovog trenutka: Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta! Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Ovo nije samo pusta želja ili iluzija da se nekim jeftinim trikom život učini mekšim i lakšim. Biti radosni sada znači pokazati naše povjerenje u Boga koji nam obećava radost svog dolaska. To znači reći Bogu: “Vjerujem u istinitost tvoga obećanja jer vjerujem da si vjeran; stoga kad mi nešto obećaš, ja se radujem kao da sam to već primio jer je ispunjenje tvoga obećanja posve sigurno.” Naravno, ova radost ne poništava patnju i tjeskobu našeg svakodnevnog života. Ali u dubini našeg srca ništa ne može ugušiti izvor božanske prisutnosti.
Ako vjerujemo da je Bog već tajanstveno prisutan i aktivan u našim životima, ne možemo stajati po strani prekriženih ruku: iskustvo radosti vodi nas do obnovljene predanosti. Ovo je drugi duhovni stav na koji nas Izaija poziva: «Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se!» O kakvoj se predanosti radi? Tko su ti ljudi klonulih ruku i klecavih koljena? Prije svega, možda smo mi sami ti koji klecaju kad naše povjerenje u Boga oslabi i prijeti nam obeshrabrenje. A tu su i naša braća i sestre, počevši od onih koji su nam najbliži po prijateljskim ili obiteljskim vezama, ili u drugim okolnostima života. Imamo poslanje prema njima, kao što svi imamo poslanje jedni prema drugima: hrabriti i jačati jedni druge kako bismo sačuvali živu vjeru u Božji dolazak. Nećemo to nužno činiti riječima u svakom trenutku, ali naš jednostavan, miroljubiv stav će zračiti prema drugima i tiho ponavljati: “Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!” Naplata? Odmazda? Zapravo, jesu li ovi agresivni izrazi prikladni kada se govori o Božjem dolasku u Evanđelju? Da, jer ako je istina da u Bogu nema nasilja, istina je i da nam daje priliku da naplatimo svemu što nas je od njega odvratilo i naše noge uputilo na put smrti. Božja naplata je da dobijemo bitku protiv grijeha i smrti!
Okrenimo se Ivanu Krstitelju: je li on zaboravio čitati proroka Izaiju? Doista, u evanđelju ove nedjelje, čini se da je radost daleko od srca Ivana Krstitelja. Čini se čak da ga muče sumnje: je li to Isus, kojega je pokazao kao Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta, kojega je najavio kao iščekivanog Mesiju – je li to doista on? ili da očekujemo nekog drugog?
Naravno, nismo sablažnjeni pitanjem Ivana Krstitelja jer isto pitanje može prebivati iu našim srcima. Doista, ponekad i mi možemo pitati Isusa: «Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?» A možda nam odgovara na isti način na koji je odgovorio Krstitelju; Isus se ne pokušava opravdati; on nam ne daje nikakvo obrazloženje o sebi kao osobi. Umjesto toga, on nas poziva da razaznamo učinke njegove prisutnosti: “Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, svakojakih patnji, a svim onim ljudima u nevolji obećava se radost i siromasima se navješćuje Evanđelje..” Isus nas poziva da prepoznamo život koji raste u nama i oko nas, koji se obnavlja i prenosi, osobito u krhkosti i siromaštvu. Razmislite o situaciji u kojoj je život dan unatoč krhkosti: to bi bilo tako slično jaslicama u Betlehemu… tako da možemo vjerovati ovome: Isus je prisutan i aktivan, čak i tamo! Istina je da je to često neprimjetno i da naše oči nisu odmah uvježbane da razaznaju te valove života usred krhkosti. Istina je također da, pod bujicom briga, patnje i poteškoća, nije lako primijetiti život koji nastaje, skromno i tvrdoglavo — gotovo čudesno! — kao vegetacija koja je u stanju ponovno izrasti na zemlji koju je opustošio požar.
(Prema Karmelskim adventskim duhovnim vježbama