OBRATITE SE I BDIJTE

Ako je ključna riječ prve nedjelje došašća bila: «Bdijte!», poziv koji nam danas, ove druge nedjelje došašća, odzvanja u ušima jest: «Obratite se!» Ivan Krstitelj je taj koji nas danas izaziva ovim riječima: budući da je on Preteča Mesije, onaj koji naviješta i priprema njegov dolazak, sasvim je normalno da nas on prati na našem putu do Betlehema.

Ivan Krstitelj nam viče u uho: «Obratite se, jer blizu je kraljevstvo nebesko!» Međutim, obraćenje nije samo vršenje vjerskih radnji, koliko god svete bile. Obraćenje je iznad svega susret s Gospodinom koji je vrlo blizu i dopustiti mu da preobrazi moje srce. Proroci, poput Ivana, tu su da nam pomognu da postanemo svjesni Božjeg poziva, da spoznamo iznimnu blizinu kraljevstva nebeskog. Sve naše vjerske prakse, kakve god one bile, imaju za cilj da nam pomognu rasti u zajedništvu s Bogom. Preteča svojim sugovornicima, a i nama, pogađa u srž kada kaže: «Nemojte misliti da možete u sebi reći: «Imamo Abrahama za oca!». Jer ja vam kažem da iz ovog kamenja Bog može podići djecu Abrahamu.» Drugim riječima: ni činjenica da sam sin Abrahama, «našeg oca u vjeri», ne koristi mi ako vjera ne postane živa stvarnost u mom srcu, stvarnost koja me potiče da rastem u prisnosti s Bogom.

Zahvaljujmo stoga Krstitelju, unatoč uznemirenosti koju nam njegove riječi mogu izazvati, i ostanimo pozorni na ono što je srce njegova propovijedanja: Prvo: naše obraćenje, naš ponovni susret sa Spasiteljem neće se dogoditi bez nas. Neće se dogoditi bez snažnih napora s naše strane da pronađemo što koči naš hod za Isusom Kristom. Neće se dogoditi ni «jeftino», odnosno na površan način, kao kad se zid kreči, a da se prethodno ne požbuka, da se popune pukotine i rupe. Dakle: «Obratite se!» Nadalje: ako je važno da se bezrezervno založimo na putu obraćenja, ostaje istina da to nećemo postići svojim naporima, snagom zapešća; nego raširenih ruku, primajući naše obraćenje kao milost od Boga prisutnog ovdje među nama. Drugim riječima: «Približilo se kraljevstvo nebesko»… Kako da toga budemo više svjesni? Kako ga možemo dočekati malo više ovaj tjedan?

Spasonosna svijest sa svetim Ivanom od Križa

Sveti Ivan od Križa (1542.-1591.) u svom Duhovnom spjevu pjeva o ljubavnom traženju duše (to jest svakoga od nas) svoga Ljubljenog koji je Bog. Njegova nas meditacija može nadahnuti jer od samog početka naših duhovnih vježbi, Božja nas je ljubav uputila na put prema Betlehemu, gdje je rođen Spasitelj. Ovako uzvikuje duša koja odluči poći u susret Onome koga voli:

Kad duša razmisli o svemu što je dužna činiti; kad vidi da su joj dani odbrojeni, da je tijesan put koji vodi u život, da se pravednik jedva spasava, da je sve na svijetu ispraznost i taština, da smo svi slični vodi koja se prolije na zemlju; da je vrijeme nestalno a sud Božji neumoljiv, da se je vrlo lako izgubiti a vrlo teško spasiti; s druge pak strane kad pomisli na veliki dug zahvalnosti što ga ima prema Bogu koji ju je stvorio samo za sebe, zbog čega bi mu bila dužna služiti cijeloga života, i što ju je on sam otkupio, zašto mu je dužna da odgovori na ljubav od svega srca, kao i za druga premnoga dobročinstva kojom ju je zadužio još prije nego se rodila, a velik dio života da joj je prošao uzalud te da joj ne preostaje drugo nego da položi najstroži račun o svakoj stvari dok ne plati i posljednji novčić u dan kad će Gospodin pretražiti Jeruzalem zubljama i da je već kasno, možda posljednja ura dana, da se ispravi toliko zlo i tolika šteta, tim više što osjeća da je Bog vrlo daleko i sakriven zbog toga što je toliko zaboravila na Njega među stvorovima; pa dirnuta strahom i boli srca iznutra, odričući se svih stvari, zapostavljajući svaki drugi posao, ne otežući ni jedan dan ni jedan sat, tjeskobnim uzdasima koji izlaze iz srca već ranjenog Božjom ljubavlju, počinje zazivati svoga Dragoga i kaže: Ah, gdje se sakri, mili,/Dok mene plač i zlo na ništa svode? /Ko jelen u čas tili /Ti rani me i ode /I krik moj tebi srca ne probode. (DS 1,1)

Svojim stilom mnogo lirskijim od Ivana Krstitelja, sveti Ivan od Križa daje nam duhovno učenje vrlo blisko onom od Preteče. Naše obraćenje počinje sa sviješću: Bog je ovdje. Bog je tu, a ja sam negdje drugdje, Bog je tu i čeka me, ali prepuštam se drugim stvarnostima da me privuku i polariziraju. Ova spoznaja bi mogla biti bolna, kao kad shvatite da ste dugo bili u krivu, a da toga niste ni svjesni. No, bol nas ne smije obeshrabriti, naša bol ne smije imati zadnju riječ. To je poput hodala koji nas tjera da hodamo. A naš put obraćenja nastavlja se vapajem, pozivom koji upućujemo Bogu: Priteci mi u pomoć!

Za Ivana od Križa, ova svijest o našoj raspršenosti – Bog je ovdje, a mi smo drugdje – ide ruku pod ruku sa sviješću o našim neurednim navezanostima. Neuredne navezanosti su naši načini odnosa prema ljudima, stvarima, događajima, idejama, koji nas sprječavaju da budemo slobodni. Sve te stvarnosti mogu biti dobre same po sebi; međutim, mogu imati odnose koji me sprječavaju da budem slobodan. Kako bi ilustrirao tu poteškoću i štetne posljedice koje ona ima na duhovni život, kastiljski mistik odabire sliku ptičice, čije je stopalo vezano tankom niti: neće moći odletjeti u Nebo Božje prisutnosti.

Takve nesavršene navike jesu: običaj često i rado govoriti, privrženost malim stvarima za koje se duša nikad ne odlučuje da ih se odreče, tako privrženost kojoj osobi, odijelu, knjizi, sobi, pojedinoj vrsti hrane, vezama, pojedinim malim zadovoljstvima da se što novo čuje i vidi, i slično. […] Dok traje koja spomenuta navika, duša ne može napredovati u savršenstvu, mada je nesavršenost i najmanja. Ta, što mari da li je neka ptica vezana tankom niti ili debelom? Koliko je god nit tanka, ptica je uvijek vezana i, dok je ne prekine, ne može poletjeti. Bez sumnje se tanka nit lakše prekida, ali se ipak mora prekinuti, jer se inače ptica ne može osloboditi. Tako se događa duši koja je osjećajno vezana uza kakvu stvar: premda je snabdjevena veoma mnogim krepostima, ne dolazi do slobode božanskog sjedinjenja. (UNGK I,11,4)