Glas iz Karmela

SLAVA U SLABOSTI (2) 

Terezija to sa žaljenjem primjećuje: “Da bismo mogli pripadati Isusu, moramo biti mali, ali malo je duša koje teže ostati u toj malenosti”. I drugdje kaže: “Da bismo mogli uživati u Isusovoj milosrdnoj ljubavi, potrebno je poniziti se, priznati svoje ništavilo, a to je stvar koju mnogi ne žele učiniti”. Mali do određene točke, oni su nezadovoljni odugovlačenjem u tom stanju, neprestano se susrećući s istim poteškoćama i borbama, vraćajući se u iste greške ili nesavršenosti, a ostajući uvijek siromašni i nemoćni. Oni zamišljaju da bi za njihovu dušu bilo isplativije kad ih ne bi ometala njihova bijeda i kad bi, naprotiv, mogli ravnomjernim, pravilnim koracima, slobodnim i nenavezanim srcem težiti Bogu. Zaista je bolno stalno se suočavati s našim bijedama. Ali, ako Bog smatra da je ispravno ostaviti ih s nama, je li ispravno da se na njih žalimo? Zar On ne zna bolje od nas koje su stvari korisne za našu dušu? Štoviše, ti su ponavljani padovi često potrebni da bismo se bolje upoznali, uvjerili u svoju potrebu božanske pomoći i naučili poniznosti srca. Znamo, naravno, da „ne možemo učiniti ništa bez Boga“ (Iv 15,5). To ponavljamo, mislimo da smo shvatili značenje ovih svetih riječi, mislimo da vjerujemo u ovu istinu, no ponekad se ponašamo nesvjesni toga. Ali Bog ne može djelotvorno djelovati u našoj duši i dovesti je do savršenstva ako nije savršeno ponizna i posve uvjerena da sve dolazi od Njega. Zato nam dopušta da više puta padamo dok ne shvatimo svoju krajnju bijedu i svoju apsolutnu potrebu božanske pomoći. Međutim, takvo božansko djelovanje je mudrost i milosrđe. S druge strane, dok god nam se ti padovi ne sviđaju, oni nam ne mogu naštetiti. Ako se, kada nam se oni dogode, obratimo Bogu s pouzdanjem koje je proporcionalno našoj bijedi, oni će nam biti izvor napretka. Tada bismo trebali shvatiti da će nam upravo naša slabost služiti da dobijemo snagu. “Moja slabost je ta koja mi daje povjerenje”, rado ponavlja Terezija aludirajući na svetog Pavla (2 Kor.). To je zato što Bog vidi našu slabost, našu nesposobnost i bijedu, a posebno zato što želi da prepoznamo i volimo svoju malenost i bijedu te da nam dođe u pomoć. “Bog želi poniznost srca”. Da smo jači, ne bi nam bila potrebna Njegova pomoć. Ali kad vidi da smo uvjereni u svoje ništavilo, da volimo svoju bijedu i prizivamo Njega, On se saginje prema nama i “daje s božanskom velikodušnošću“. Neki bi mogli prigovoriti: “Zašto trebamo voljeti ovo stanje nesavršenosti?” Nije li dovoljno što to priznajemo i prihvaćamo? Ne! Nije dovoljno priznati istinu. Moramo je i voljeti. Savršeno shvaćamo istinu samo kad volimo vidjeti sebe onakvima kakvi zaista jesmo u Božjim očima. Štoviše, mi ne volimo stanje nesavršenosti samo po sebi. Volimo ga jer nas raspolaže za Božje milosrdno djelovanje u našoj duši. “Ono što Isusu godi kad vidi moju dušu, napisala je Terezija,” je to što volim svoju malenost i svoje siromaštvo i imam slijepu nadu u Njegovu milost”. Bog želi da priznamo da sve primamo od Njegove milosti. On se proslavlja oblikovanjem svetaca iz gline jadnih stvorenja poput nas. Bog želi, kaže sveti Pavao (Ef 2,7), pokazati “u nadolazećim vjekovima preobilno bogatstvo Svoje milosti u dobroti prema nama u Kristu Isusu“. Prihvatimo onda naše bijedno stanje. Ponizno zauzmimo svoje mjesto među nesavršenima. Razmislimo malo o sebi i priznajmo da trebamo Božju potporu u svakom trenutku. Čim vidi da smo istinski uvjereni u svoje ništavilo, pruža nam ruku. Ako još uvijek pokušavamo učiniti nešto veliko, čak i pod izlikom revnosti, naš nas dobri Gospodin Isus ostavlja same. Da bi nas tješila da svoju bijedu lakše podnesemo, Terezija je, s istinskim duhom Karmela, savjetovala da svoje oči uglavnom držimo uprte u Isusa i da se suzdržavamo da ne gledamo svoje nesavršenosti. „Kad vidimo da smo jadni, više ne želimo gledati sebe, već gledamo svog jedinog Ljubljenog”. „Moramo ga samo ljubiti, ne gledajući sebe, ne istražujući previše svoje greške”. „Ako ste vi ništa, ne zaboravite da je Isus Sve. Stoga, izgubite svoje malo ništavilo u Njegovom beskrajnom Svemu i mislite samo na onoga koji je Sve, i koji je jedini koji zaslužuje da Ga ljubimo”. Evo, dakle, doista djelotvornog lijeka i on ima dodatnu prednost podizanja naše duše dok je isključuje. Riječ je o karmelskom receptu, jer Terezija ponavlja nauk svetog Ivana od Križa, koji nas potiče da sve ostavimo i da se s ljubavlju okrenemo Bogu kad se susretnemo s poteškoćama i iskušenjima. Sveta Terezija od Isusa također je dala savjet da radije treba razmišljati o Božjoj beskrajnoj veličini nego upirati pogled u svoju bijedu.