O poniznosti kod Sv. Terezije Avilske

Jučer smo proslavile svetkovinu naše Majke, sv. Terezije Avilske, velike žene 16. stoljeća koja i danas govori vjernicima, cijeloj sv. Crkvi od koje je i proglašena naučiteljicom Crkve. Crkva je stavlja za učiteljicu molitve, odnosno odnosa s Bogom koji mora biti osoban, to znači kao prijatelj s prijateljem, kako zaručnice sa Zaručnikom. U svojim djelima ona je to sjajno opisala na svoj način, neposredan kao da vodi dijalog s nekim njoj bliskim sugovornikom, a najčešće se obraća sestrama s kojima živi i kojima je namijenila pojedine spise, a drugi su pisani za njezine ispovjednike. U svojoj knjizi „Put k savršenosti“, u početnim poglavljima, objašnjava što je potrebno činiti, koje kreposti steći da bi se bolje moglo moliti. Navodi tri i njih objašnjava. Svoju je askezu, vježbanje u krepostima, svela na: nenavezanost, ljubav prema bližnjima i poniznost. U tim su vježbama obuhvaćena najvažniji odnosi: prema svijetu, tj. materijalnim dobrima; prema drugim ljudima i prema sebi te odnos prema Bogu. O poniznosti kod sv. Terezije o. Zdenko Križić u jednom svom članku piše: „Terezija gotovo sve kreposti svodi na jednu jedinu: poniznost. Za nju je poniznost put po kojem je Božja Riječ sišla s neba i utjelovila se, stoga je to i jedini put kojim se može k nebu. Rast u poniznosti ona postavlja kao najsigurnije jamstvo na putu k savršenosti. I to stoga, jer samo ponizna osoba može od Boga primiti i može biti otvorena Božjoj riječi. Poniznost je, za nju, istina duha koja se odražava u istini ponašanja svakodnevnog življenja. Biti ponizan znači ,,hodati u istini“: biti svjestan sebe i prihvatiti sebe kakav sam pred drugima, a iznad svega pred Bogom. Da bi se bilo kršćanin nužno je biti sluga istine, ljubiti istinu, ići za istinom. To je poniznost. „Jednom sam razmišljala“, piše Terezija, ,,iz kojeg razloga Gospodin toliko voli poniznost. Na to mi, čini mi se bez promišljanja, pade na um: razlog je u tome jer je Bog najviša istina, a poniznost je život u istini. Veoma je velika istina da nemamo od sebe nikakva dobra već samo bijedu, i da nismo ništa. Tko to ne shvati živi u laži“ (Z VI.,10,7). Ona je shvatila da je Bog istina i da svaki čovjek ima u sebi nešto temeljno lažnog. Stoga je čovjeku potrebno da pred Bogom dođe do istine o sebi. U zadnjem poglavlju knjige „Moj život“, Terezija donosi riječi koje je čula od samoga Gospodina: „Znadeš li što znači ljubiti istinu? Znači: upoznati da je laž sve što se meni ne mili“. U komentaru koji slijedi, Terezija nadodaje: ,,Ostade mi veoma velika želja da ne govorim ni o čemu, nego o sasvim istinitim stvarima koje daleko nadmašuju ono o čemu se govori ovdje u svijetu. (…) I tako shvatih što znači kad duša uistinu hodi pred samom Istinom. To što sam upoznala dao mi je upoznati Gospodin, koji je sama Istina“ (Ž 40,3). Terezija je otkrila svoj život, svoju istinu u svjetlu Božje istine. Spoznala je da ono što je u njoj istinito jest participacija vječne Istine, a sve ostalo je laž. I poniznost ovdje znači biti svjestan te temeljne stvarnosti i prihvatiti je. Da je to prava istina potvrdit će joj sam Gospodin: „U spoznaji onoga što može čovjek i onoga što mogu Ja, stoji prava istina“ (I 28). Stoga prvi korak prema poniznosti stoji u spoznaji samoga sebe: ući u sebe i vidjeti se, otvoriti svoju stvarnost Bogu i dopustiti mu da me gleda. Jer čovjek je ono što je pred Bogom i samo tu može doći do istinske spoznaje samoga sebe. Jer izdvojen i zatvoren u sebe nije sposoban spoznati svoju pravu stvarnost: prijete mu dvije krajnosti ili će se obezvrijediti i otići u potištenost ili će se precijeniti i otići u nadutost. ,,Meni se to dogodilo“, reći će Terezija, svjesna da je prešla od nepoznavanja sebe u otkriće sebe. I sama je bila progonjena lažnim stidom koji ju je tjerao od Boga. Tek kad ga se oslobodila, kada je odlučila svoje stanje otkriti Bogu, tada je otkrila i samu sebe. Upoznala je ne samo svoje negativne strane, nego i pozitivnosti kojih nije bila svjesna: bogatstvo nutrine…Tek kada se otvorila Bogu mogla se otvoriti i drugima. Smogla je snage da svoje stanje otkrije svome ocu, zatim ispovjedniku, i tada je kriza bila nadvladana. Tako je ona u svom životu u potpunosti iskusila Isusove riječi: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). Prihvatiti svoju istinu pomaže osobi da se izdigne iznad mogućih antipatija, omogućuje lakše praštanje, vodi jačoj međusobnoj toleranciji, lakše podnosi neuspjehe,… Stoga će ona ovome pridavati izuzetno značenje: „Radije bih voljela da jedna duša bude bez molitve, nego da ne ide u istini“, pisat će Terezija (Ž 13, 16). Ona od ovoga prelazi na zavjet poslušnosti. Jer, po njoj, osoba koja je u sebe ugradila krepost poniznosti, tj. osoba koja je utemeljena na istini, jest osoba poslušnosti. Osoba bez poniznosti jest osoba previše okrenuta sama sebi i stoga nije u stanju biti poslušna ni Bogu ni ljudima.